Širom zatvorenih očiju – Otisak Duše

Trenutak

Ne znam kad sam rođen. Ne sećam se. Ne mogu dosegnuti tu tačku kad sam postao deo ovog sveta. Kao i smrti što se neću sećati. Da li to Bog ljubomorno za sebe čuva doživljaj rođenja i smrti? Na koga On da bude ljubomoran? I kako on to može znati ako je večan, nerođen i besmrtan. Da li je bilo bleštavo svetlo, izlazak iz tame na svetlo, da li je boleo prvi udisaj toliko da sam morao zaplakati? Hoće li boleti kad odlazim? Divno bi bilo rađati se i odlaziti sa sveta sa osmehom.

Nekad sam kao dete žalio što ne mogu biti besmrtan. Jeza mi je dugo noćima prolazila telom i nisam mogao spavati razmišljajući o tome, koliko divnih i čudesnih stvari će se posle mene desiti a koje ja neću znati. O tome kako će neko za mnom tugovati, a ja sam unapred tugovao što ne mogu njihovu tugu ublažiti.

Znam da je svet postojao pre mene, svi su se učitelji potrudili da mi objasne koliko sam mali delić u beskraju, i kad danas pogledam u beskraj idem sve dalje i dalje i od svesnosti o svom postojanju postajem svestan svog nepostojanja, manji od zrnca peska u okeanu, manji od svakog zrnca peska u svemiru veličine tog zrnca peska iz okeana. I tako u nedogled, kao slika u dva ogledala, jedno naspram drugog, sve manja i manja do u beskraj, slika koja se večito prelama. Ogled o beskraju u dve ruke, sa dva ogledala. Čudesno.

Toliko čudesno da ono neprimetno zrnce peska iz beskrajnog svemira postaje sve šta vredi, to malo parče vremena dato nam na poslugu, da li bi vredelo bez svesti o postojanju? Bez svesti o svetu? Bez svesti o beskraju.

Žalio sam kao dete viline konjice, jadni, žive samo jedan dan. Jedna obična prolećna kiša upropasti im ceo život. Uspeju li jednom bar zamahnuti krilima ili taj nagon ostane samo nedoživljen podsticaj? Nalik na njih, koliko ljudi nikad nije zamahnulo svojim krilima? I koja je uopšte razlika između dana i veka postavljenih naspram beskraja, tek filosofska činjenica i matematički precizan odnos, jednak nuli podeljen sa beskrajem.

Ovaj sekund je život. I sledeći. Kao zrna peska u peščanom satu, kad isteknu, nema ih više i nema okretanja smera. Nikad pesak nije curio naviše.

Nekad sam maštao da budem besmrtan. A ljudi koje sam voleo su odlazili rušeći moj naivan san o besmrtnosti. Sestra je umela meni i bratu predložiti magičnu igru: „do koliko izbrojite toliko ćete godina živeti". Brojali smo onako mali, naivni, šćućureni ispod stola do hiljadu, dve hiljade i ko zna koliko nadajući se magiji.

Više ne želim to. Moj boravak na ovom svetu, u deliću vremena ne mogu izmeriti trajanjem vremena, već samo ljudima koji su mu dali smisao, i trenucima koji su mi oduzimali dah. Ne bih mogao živeti sam kad svi odu, sam na jednoj obali, okružen svima, osim onih koji su deo mog života davno postali, dok polako i sećanja na one koje sam voleo blede i ne nestanu kao da ni njih nikada nije ni bilo. Kako bih onda znao da sam uopšte živeo?

(Saša Jovanović)

Dobro nam došli u još jedan Otisak Duše, da podelimo ovaj trenutak života.

Autor i voditelj: Dušica Mijatović

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво