недеља, 27. мај 2018, 09:05
Kojekuda
Medveđa – opština na krajnjem jugu Srbije. Bezmalo metafora za zabačenost i nerazvijenost, nažalost. U poslednjih gotovo trideset godina često pominjana, zajedno sa Preševom i Bujanovcem, a sve zbog burnih i bolnih međunacionalnih problema.
Kada posle dugog putovanja, putevima različitog kvaliteta, napokon stignete u Medveđu, jasno vam je da su priče istinite. Skoro sve.
I daleko je - ali je priroda prelepa: izvori, potoci, vodopadi, rečice, reke - sve žubori - visoravni, klisure, useci, brda i planine - sve zeleno.
I nerazvijena je - malo šta i malo ko radi, a broj stanovnika za dvadeset godina je gotovo prepolovljen - sada ih je oko 7 i po hiljada na 524 kvadratna kilometra površine cele opštine.
Ali šta nije istina i šta će pridošlicu sigurno, i to prijatno, iznenaditi? Nismo srele baš nikoga ko bi nam rekao da su međunacionalni odnosi loši. Srbi, Albanci, Crnogorci, Romi... svi su sa mnogo poštovanja govorili jedni o drugima i - makar nama - niko se nije požalio.
Nisu ni Šaban ni Arben Ferati, stric i sinovac, iz stare albanske porodice Ferati, nastanjene u selu Tupale, zaselak Dukate. Sreli smo se u Sijarinskoj banji i dugo i lepo razgovarali. Uglavnom, doduše, o mukama i problemima života u jednoj od najnerazvijenijih opština, u kojoj su manjina. Ali zato reči „komšija", „prijatelj" i „narod" - a uvek dodaju „ceo narod", „svi ljudi" - čak i u govoru, kao da imaju velika početna slova.
Čućete, upoznaćete ih, nadamo se i razumeti.
I ovu priču zabeležile - Mirjana Nikić i Elizabeta Arsenović.
Fotografija sa naslovne strane preuzeta sa medvedja.org.rs
Коментари