Nova diskografija – Novi album Ive Pogorelića

Predstavljamo album sa delima Ludviga van Betovena i Sergeja Rahmanjinova koji je u avgustu ove godine objavila diskografska kuća Soni klasikal.

Ovaj dugo iščekivani album označio je povratak Pogorelića na svetsku diskografsku scenu nakon više od dvadeset godina pauze. Na izdanju koje nastavlja kontinuitet Pogorelićevih studijskih snimaka, nalaze se odabrane sonate Ludviga van Betovena i Sergeja Rahmanjinova čijim tumačenjima ovaj pijanista na sebi svojstven način preispituje izražajni potencijal datih dela i njihovo interpretativno nasleđe.

U tom svetlu, evidentno je da recentnim snimcima Ivo Pogorelić fokus postavlja na dela koja se u istorijskoj perspektivi ističu kao značajni dometi pijanističke umetnosti. Tragajući za onim stvaralačkim prodorima koji su imali ključni uticaj na preoblikovanje literature za klavir, Pogorelić polazi od samih ishodišta pijanističkog načina mišljenja postavljenih u delu Ludviga van Betovena, a kroz koja je ovaj stvaralac doprineo punoj emancipaciji idiomatike klavirskog zvuka.

Izbor koji Pogorelić najpre daje u vidu dve manje poznate Betovenove Sonate opus 54 i 78 predstavlja stoga njegovu odluku da na nov način osvetli upravo ona dela bečkog klasičara u kojima su pohranjeni revolucionarni dometi kompozitorovih nastojanja ka formiranju specifičnih pijanističkih obrazaca muzičkog mišljenja, a koji će ostvariti snažan uticaj na potonje generacije stvaralaca za klavir. Prateći refleksije Betovenovih dalekosežnih uticaja, Pogorelić u drugom delu albuma pravi potom lucidno istorijsko premošćenje ka nekim od njihovih dalekih i transfigurisanih ishoda u stvaralaštvu Sergeja Rahmanjinova, pružajući na taj način pogled na razvoj pijanističke umetnosti, ali i veze među dvojicom udaljenih autora i iz druge, retrospektivne vizure.

Betovenovu Sonatu u Ef-duru opus 54 koja otvara novi album, Pogorelić vidi kao jedno od otisnih dela kompozitorove potrage za novim pijanističkim izrazom, što istorijsku argumentaciju dobija činjenicom da je Betoven ovo delo komponovao za sasvim novi instrument koji je krajem 1803. godine dobio od poznatog francuskog proizvođača klavira „Erar". Inoviranom mehanikom sa ugrađenim pedalama, jačom konstrukcijom i većom tonskom varijabilnošću u poređenju sa bečkim klavirima na kojima je Betoven do tada stvarao, Erarov klavir otvorio mu je mogućnosti za razradu različitih kompozicionih postupaka koji su rezultirali ne samo većom sonornošću, već i znatno kompleksnijim virtuozitetom. Na snimku koji sledi, Pogorelić nastoji da istakne evidentan polaritet koji je Betoven u ovoj sonati postavio između nasleđene klasicističke gracioznosti i tipično pijanistički izvedene masivnosti zvuka. Svežinu Betovenovih stvaralačkih poriva pijanista je naročito ekstrovertno iskazao u drugom stavu u kojem je okretnost melodijskih linija i smele promene registara praćene neočekivanim modulacijama istakao markantnim dinamičkim kjaroskuro efektima.

Prateći razvoj Betovenovog klavirskog mišljenja, Pogorelić na svom novom albumu donosi još jedno ostvarenje bečkog klasičara - Sonatu u Fis-duru opus 78. Ovaj, kompozitorov drugi po redu, sonatni diptih napisan u, za to vreme krajnje neuobičajenom tonalitetu, oslikava Betovenovu potrebu za odmakom od formalne monumentalnosti i dramatičnosti niza ranijih dela, otkrivajući drugu, lirsku stranu njegove stvaralačke ličnosti. Premda je izbor „svetlog" Fis-dura Betovenu najviše pogodovao za slikanje emocionalnog stanja u kojem se nalazio potaknut osećanjima prema grofici Terezi fon Brunsvik kojoj je Sonatu i posvetio, on pokazuje i kompozitorovo poverenje u širinu izražajnih mogućnosti instrumenta. Ovo, prema pojedinim izvorima omiljeno klavirsko delo samog autora, upravo jeste značajno po afirmaciji novih pijanističkih postupaka ostvarenih u pravcu ovaploćenja tonskog kolorizma, te prozračnosti i mnogostrukosti klavirskog zvuka. Po pažnji poklonjenoj tonskom rafinmanu i učestalijoj primeni raspoloživih pedala koje mu je Erarov klavir omogućavao, Betoven je uspeo da uspostavi sasvim nov model poetske izražajnosti klavirskog zvuka koji će nastupajuća generacija romantičarskih kompozitora posle njega nastaviti da razvija do neslućenih granica. Za Pogorelića, upravo poetičnost muzičkog materijala i razuđenost fakture poslužili su za isticanje emocionalnog i kolorističkog aspekta dela, te osvetljenje njegove granične pozicije između klasičarske i romantičarske estetike u Betovenovom klavirskom opusu.

Drugi deo ovog izdanja realizovan je kao protivteža Betovenovim inicijalnim pokušajima u iznalaženju autentičnog klavirskog izraza. Dok je ovaj autor svojim delima dao značajan inicijalni doprinos razvoju liteature za klavir, gotovo čitav vek kasnije Sergej Rahmanjinov načinio je u pojedinim aspektima neke od njenih krajnjih ishoda. Nalazeći se na dva kraja jednog evolutivnog lanca dvojica kompozitora za Pogorelića predstavljaju granične figure kontinuiteta u razvoju klavirske literature, koji je tokom više od stotinu godina bio obeležen neprestanim iznalaženjem novih prostora izražajnosti klavirskog zvuka.

Među ostvarenjima kojima je žanr klavirske sonate početkom XX veka doživeo istorijsku reafirmaciju, Ivo Pogorelić se na novom albumu posvećuje Drugoj klavirskoj sonati u be-molu opus 36 Sergeja Rahmanjinova. Ovo remek-delo, napisano krajem 1913. godine na vrhuncu kreativnih moći kompozitora, sabira sve odlike njegovog zrelog stila - heterogen klavirski slog ispunjen kontrapunktskim radom i svedenim folklornim elemenatima, hromatizaciju harmonskih veza i melodijskih linija, kao i ritmičku fleksibilnost.

Nastala u predvečerje Prvog svetskog rata, Sonata u sebi kondenzuje svu uznemirenost duha vremena ispunjenog previranjima i turbulencijama koje Rahmanjinov muzički ovaploćuje ekspresionističkim sredstvima. Spoljni stavovi ciklusa upravo manifestuju oštrinu ekspresionističkog naboja, među kojima središnji Non allegro dobija funkciju evokativnog osvrta na svet romantizma. Iz uznemirenog muzičkog toka ovog dela Pogorelić u prvi plan postavlja snažna sudaranja masivnih zvučnih blokova, disonantna sazvučja i oštre harmonske susrete, koji donose sasvim novu zvučnu estetiku omogućenu koliko savremenim instrumentom toliko i specifičnom Pogorelićevom pijanističkom tehnikom. Među tim „munkovskim kricima", upadljivo je da Pogorelić u svojoj interpretaciji romantizmu tek sporadično dopušta da istakne svoj glas.

Pijanista na snimku posebno izoštrava uvid u do sada ne dovoljno primećen polistilistički karakter dela. Nakon ekspresionističke tragike prvog stava, interludijumima omeđen od smutnji okružujućeg sveta, drugi stav Sonate u be-molu istaknut je kao Rahmanjinovljev povratak romantizmu, da bi finale, realizovano na razmeđi demonske žestine, humora i groteske, ostvarene perkusivnim tretmanom klavijature, Pogorelić predočio kao anticipaciju Prokofjeva i navirućeg duha muzike XX veka.

Komponovana istovremeno kada i opsežno Rahmanjinovljevo simfonijsko delo Zvona, Druga sonata takođe obiluje prizivanjima zvučnih idioma ovih „instrumenata" koji su za kompozitora kroz čitav opus imali koliko sadržinskog, toliko i emocionalnog, pa i kolorističkog značaja. Evokacije crkvenih zvona iz Rahmanjinovljevog rodnog Semjonova, zatim zvona kao zvučne predstave idiličnih i melanholičnih sećanja, zvona iz ruskih narodnih svetkovina, ali i zvona uzbune i zvona opomene, ona zajedno bruje čitavim muzičkim tokom Sonate kroz najraznovrsnije onomatopejske mogućnosti klavirskog zvuka. Zvone kroz Rahmanjinovljevu partituru proročki i sa zloslutnim predosećanjem. Zvone oproštajno pre nego što sasvim ne utihnu nakon Oktobarske revolucije i Rahmanjinovljevog nepovratnog iseljenja iz Rusije.

Autor emisije: Stefan Cvetković

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво