Aleksandar Milosavljević: Pozorišne aktuelnosti

U emisiji POZORIŠNE AKTUELNOSTI možete slušati osvrt Aleksandra Milosavljevića na Euripidovu tragediju „Žene iz Troje”, u režiji Nebojše Bradića i koprodukciji Narodnog pozorišta Priština sa sedištem u Gračanici i Pozorišta „Zoran Radmilović” iz Zaječara.

Junakinje Euripidove tragedije Žene iz Troje su žrtve konačnog obračuna grčke armade s Trojancima; preživele su razaranje koje je usledilo pošto što su Odisej i njegovi odabrani saborci izašli iz čuvenog monumentalnog drvenog konja, lažnog danajskog poklona, otvorili gradske kapije i u Troju pustile grčke osvajače. Euripid piše psihološku dramu o ženama, majkama, sestrama i ćerkama pogubljenih Trojanaca, koje u ruševinama drevnog grada, svog dotadašnjeg doma, čekaju da im pobednici izreknu presudu. Neke od Trojanki će postati naložnice grčkih vojskovođa, druge će biti njihove služavke, sudbinu trećih će rešiti kocka, a neke će biti pogubljene. I baš na toj situaciji reditelj Nebojša Bradić prepoznaje suštinu drame na kojoj bazira svoju predstavu, dakle, na dilemama koje se tiču žena iz razrušene Troje, na pitanjima da li za njih uopšte ima života, odnosno da li je dotrajavanje u poniženju ropstva, lišenom ma kakve empatije, veća sreća od smrti, komentariše Aleksandar Milosavljević.

Scenografiju za predstavu je osmislio sam reditelj, konstruišući klaustrofobični prostor svojevrsnog limba, međusveta u kojem će Trojanke iščekivati rešenje svoje sudbine. Sve je u tom prostoru podređeno ambijentu istražnog zatvora, pritvorske jedinice u kojoj se sprovodi istraga, no odakle se ne odlazi na suđenje nego direktno na gubilište - ove ili one vrste, već kako je kojoj zatvorenici određeno. Kostime, odnosno nekada prelepe tolate Trojanki, koje su sada pocepane i umazane blatom i krvlju, kao i bezlična glasnička odela, kreirala je Marina Vukasović Medenica. Vera Obradović je osmislila scenski pokret kojim se postiže dinamika mizanscena, a koji lavira između histeričnih telesnih reakcija na klaustrofobiju i plesa zanesenih sanjarki koje nanovo proživljavaju ushićenje slavljeničke noći, uoči poraza Troje. Sa šlagerima uz koje plešu Trojanke povremeno se pretapa originalna scenska muzika kompozitora Zorana Erića, zvuci koji presecaju maštarije žena i najavljuju njihovu gorku budućnost. U glumačkom ansamblu posebno su se izdvojile Ivana Kovačević čija je Hekuba imala stav poražene, ali još uvek buntovne kraljice, žene koja ima mudrosti da pokuša da spase šta se spasti može i snagu da bogohulno prokune bogove, te Milena Jakšić koja je liku Andromahe darovala brižnost majke koja bi da zaštiti svoje dete, ustreptalost žene pomirene sa sudbinom i dostojanstvo supruge Hektora, najvećeg trojanskog heroja, piše Milosavljević.

Čitala Dušica Mijatović.
Urednica emisije Tanja Mijović.

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво