Darko Suvin: O sjaju, bijedi i mogućnostima socijalističke Jugoslavije

U ovom tekstu Darko Suvin pokušava da pogledom unazad ka periodu od 1972. do '89. godine objasni krajnje neslavan raspad u „najgoroj zamislivoj varijanti međusobno zaraćenih patuljastih klasa pod zastavama mini-nacionalizama". Autor zastupa tezu da je brza industrijalizacija bila preduslov samostalnosti, dobrobiti i kulturne modernizacije Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Kapital za ovaj proces pronađen je u novoj „socijalističkoj prvobitnoj akumulaciji", koja je bila znatno manje okrutna od one kapitalističke, ali je izazivala trajne napetosti i eksploatacijske pritiske. Potreba za plebejskom podrškom odozdo bila je podmirena međunarodnim kapitalističkim zajmovima (uglavnom iz Sjedinjenih Američkih Država) i podsticanjem migracija iz sela u gradove.

„Glavna propratna društvena promjena u SFRJ između 1950. i 1972. bila je seoba između 1,5 i dva milijuna seljaka u gradove. Broj seljaka pao je 1969. na manje od polovine ukupnog broja stanovnika po prvi puta od neolita. Čini se da je broj seljaka privatnika do 1980-ih pao na manje od petine ukupnog stanovništva, premda su se mnogi nekvalificirani radnici u vrijeme krize mogli vratiti na svoja imanja. Druga velika društvena promjena bila je brza masovna proizvodnja prvog modernog proletarijata i inteligencije u ovom dijelu svijeta", piše Suvin.
Pri svemu tome pitanje izvora dovoljne akumulacije kapitala nikada nije razrešeno. Porast i raspodela viška vrednosti, koji je trebalo uravnoteženo raspodeliti imeđu industrijalizacije, odbrane i standarda, bili su suština problema i temeljni lokus svih napetosti i nezadovoljstava, smatra autor.

Ovaj tekst je prvi put izložen prošle godine na Institutu za kritičku toriju u Berlinu.
Prevod Marija Mrčela i autor.
Urednica ciklusa Tanja Mijović.