Читај ми!

Ne samo što su izumrle, već su i zaboravljene!

Šta se dešava za poslednjim primercima životinjskih vrsta i da li ljudi primećuju njihov nestanak? Najčešće ne, baš kao u slučajevima poslednjeg velikog auka, goluba selca i tasmanijskog tigra.

Živimo u vremenu kada se nestanak životinjskih vrsta beleži i ostaje zapamćen, a poslednji primerak životinje ili biljke, samom činjenicom da je poslednji, postaje izuzetno popularan.

Njegova konačnost postaje nešto čemu se iskazuje počast. U slučaju životinja, one se najčešće prepariraju i izlože u nekom muzeju ili zoološkom vrtu.

Ipak, sama činjenica da je pripadnik poslednje vrste neke životinje nestao, trebalo bi da bude dovoljna da ta životinja stekne poseban status.

Nažalost, često se dešava da nekoliko meseci nakon smrti i poslednji primerci bivaju zaboravljeni. Na portalu NPR, bloger Robert Krulvič se osvrnuo na slučajeve velikog auka, goluba selca i tasmanijskog tigra.

Idemo redom...

Veliki auk

Poslednji veliki auk, islandska ptica selica, ubijen je 1821. godine za kolekciju danskog plemića, koja, eto, nije bila kompletna bez njega. Tačno vek i po kasnije, za istu tu pticu rezervisano je mesto na letu između Londona i Rejkjavika, kako bi bila izložena na Islandskom institutu za prirodnu istoriju.

Kada su shvatili da je primerak grofa Frederika Kristijana Rabena poslednji očuvani veliki auk, porodice koje su polagale vlasničko pravo na njega odlučile su da ga daju na aukciju.

Nakon što je „Sotbi“ objavio 1971. godine da će se na aukciji naći i veliki auk danskog grofa, islandski muzej pokrenuo je akciju da ga vrati kući. U roku od tri dana Islanđani su sakupili dovoljno novca za takav poduhvat.

Gde je sada? Neko vreme ptica je stajala u izložbenom prostoru muzeja, a onda je 2008. godine nakon velikih finansijskih problema odlučeno da se drugačije organizuje prostor.

Poslednji veliki auk dobio je mesto u muzejskom skladištu, gde, ironično, usamljeno stoji u sanduku od pleksiglasa.

Marta, poslednji golub selac

U zoološkom vrtu u Sinsinatiju, 1914. godine uginula je Marta, poslednji golub selac. Odmah je pokrivena ledom i poslata u „Smitsonijan“, gde je preparirana i postavljena pored velikog auka.

O kolikoj se tragediji radi, najbolje svedoči činjenica da je golub selac za samo stotinak godina, od početka 19. veka do početka 20. veka, prešao put od jedne od najmasovnijih vrsti ptica na svetu do izumiranja.

Golubovi su bili jeftin izvor mesa - idealna hrana za robove i siromašne ljude. Ova vrsta letela u posebno velikim jatima gde je bilo moguće ubiti i na desetine ptica samo jednim hicem.

Marta i veliki auk su u „Smitsonijanu“ delili sobu za izumrle ptice, zajedno sa belokljunim detlićem i podvrstom velike prerijske kokoške.

Nažalost, poslednjih dvadesetak godina izložba ptica zamenjena je izložbom sisara.

„Javnost nije zainteresovana da gleda izložbu izumrlih ptica“, rekao je jednom prilikom Džejms Din, „Smitsonijanov“ menadžer za sakupljanje primeraka.

Marta se sada nalazi u metalnom ormariću Ze-11-Ce, u ogromnom klimatizovanom skladištu.

Poslednji tasmanijski tigar

Tasmanijski tigrovi nisu u stvari tigrovi. Bili su najveći torbari-mesožderi modernog doba. Sve do 1936. godine.

Tri godine ranije, poslednji primerak uhvaćen je i odveden u jugoistočnu Tasmaniju i stavljen u zoološki vrt.

Tada je napravljen i kratki video-snimak, koji počinje zevanjem Bendžamina, kako je nazvan.

Kako objašnjava kustos onlajn muzeja za tasmanijske đavole Kameron Kembel, to u stvari nije klasično zevanje, već je način na koji su te životinje pokazivale strah.

Kada su vodič kroz zoološki vrt Artur Rid i kamerman Dejvid Flej ušli u kavez sa opremom za snimanje, Bendžamin se prikrao iza Fleja i ujeo ga za zadnjicu.

„To je bio možda i jedan od najupečatljivijih poslednjih poteza neke životinje na izumiranju“, piše Džej Mekinon u svojoj knjizi The Once and Future World.

Kao da nije bilo dovoljno tragično što je bio poslednji primerak svoje vrste, smrt mu nije bila nimalo bezbolna.

Poslednje dane proveo je u kavezu izložen surovim vremenskim uslovima. Te godine rano proleće bilo je izuzetno promenjivo.

„Temperatura je noću padala ispod nule, a danju se penjala na iznad 40 stepeni Celzijusa. Svedoci kažu da su se stalno čuli krici životinje. Umrla je 7. septembra 1936. godine“, piše Mekinon.

Iako ni veliki auk i golub selac nisu više u stalnim postavkama, oni su ipak sačuvani i preparirani. Bendžamin nije bio te sreće. Mekinon ističe da je njegovo beživotno telo jednostavno bačeno.

Srećom, barem je ostao ovaj kratki video-snimak, u kojem je Bendžamin pokazuje da je spreman da „čapne“ za zadnjicu svakog ko ga nervira i u kojem je postao besmrtan.

Број коментара 9

Пошаљи коментар

Упутство

Коментари који садрже вређање, непристојан говор, непроверене оптужбе, расну и националну мржњу као и нетолеранцију било какве врсте неће бити објављени. Говор мржње је забрањен на овом порталу. Коментари се морају односити на тему чланка. Предност ће имати коментари граматички и правописно исправно написани. Коментаре писане великим словима нећемо објављивати. Задржавамо право избора и краћења коментара који ће бити објављени. Коментаре који се односе на уређивачку политику можете послати на адресу webdesk@rts.rs. Поља обележена звездицом обавезно попуните.

петак, 20. септембар 2024.
20° C

Коментари

Re: Knjiga
Амазоновим „Прстеновима моћи" нема помоћи
Re: Steta
Амазоновим „Прстеновима моћи" нема помоћи
Re: Ко би свијету угодио
Амазоновим „Прстеновима моћи" нема помоћи
Knjiga
Амазоновим „Прстеновима моћи" нема помоћи
Komentar
Амазоновим „Прстеновима моћи" нема помоћи