Vojin Ćetković: Moramo da utičemo na stvarnost, ne samo da je komentarišemo

„Grupa“ je serija važna i za roditelje i za decu; snimajući „Porodično blago“ učio sam zanat od Dragana Nikolića i Bate Živojinovića, kaže Vojin Ćetković u intervjuu za „Oko magazin“. Objašnjava da u Nevesinju na Mitrovdan „iz čisto tehničkih razloga“ nije učestvovao na svečanoj akademiji.

Proteklog vikenda bilo je mnogo vesti u štampi o Mitrovdanu u Nevesinju, to je Dan opštine, trebalo je da postanete „kum Nevesinja“ i da učestvujete na svečanoj akademiji. Niste učestvovali. Zašto? Šta se dogodilo?

Nisam znao da treba da postanem kum, to je bilo iznenađenje. Razlog zašto nisam učestvovao je najprostiji, kao što dešava u prenosima ili u pozorištu – došlo je do tehničke greške, reditelj je rekao da zbog tehničke smetnje i nekih UV reflektora ne može da se uradi prenos i da taj umetnički deo programa mora da otpadne. Eto, to je sve. To je sve što mogu da kažem, ostalo... morate s medijima.

Jesu li Vas, kao čoveka, zaboleli ti naslovi? Akcentovano je kako glumci iz Beograda nisu hteli da se pojave na sceni...

Ja ne razdvajam sebe kao čoveka i glumca i sad sam u godinama kad kroz moju glumu izađe i to ko sam ja i kakav sam čovek, tako da... Nisam to očekivao, ali eto. Mislim – štampa je štampa i nečiji su interesi takvi, a ja znam šta sam ili nisam uradio.

Ali konačno – bili ste u Nevesinju. Jeste li bar postali kum te opštine?

Jesam, postao sam, čak sam dobio i rakiju kumovaču!

Imate li posebne emocije, jer Dom kulture u Nevesinju nosi ime Vašeg prijatelja?

Kako da ne! Prva predstava odigrana u Domu kulture „Nebojša Glogovac“ u Nevesinju je Noć bogova, koji smo igrali Nebojša Ilić, Dejan Lutkić i ja. Moja poslednja fotografija sa Nebojšom, privatna, snimljena u Njujorku, stoji u holu tog doma kulture, tako da imam poseban odnos prema tome... A i svi moji kumovi, osim jednog, jesu Hercegovci.

Vi igrate u nekoliko serija koje se emituju na programu RTS-a. Negde smo na polovini emitovanja serije „Grupa“, koja se emituje nedeljom posle Dnevnika. Ono što je zanimljivo – kad je najavljivana serija, Vi ste rekli da, čim ste pročitali scenario, niste imali dilemu ni kao glumac ni kao roditelj. Šta Vam je tu kao roditelju posebno važno?

Svaki roditelj koji gleda seriju, a ima decu koja su tog uzrasta, mora da bude zabrinut, a ono što smo mi u seriji prikazali je samo delić onog što se događa; tolika pojava narokomanije u školama i to osnovnim. Serija je rađena u saradnji sa MUP-om, svi podaci su provereni više puta, ništa nije pisano „napamet“. U jako kritičnoj smo situaciji. Moj brat ima ćerku tinejdžerku, on jedva da može da gleda tu seriju koliko mu teško pada.

Ono što je dobro, u seriji su se pojavili mladi glumci i reditelji, jako talentovani. Direktor fotografije je sjajan, uspeo je da tako slika seriju da deluje jako savremeno i blisko.

I to je nešto što je naš zadatak – da pokušamo da utičemo na stvari, ne samo da ih komentarišemo.

Jeste li nešto novo otkrili snimajući tu seriju?

Ne smem da kažem, da ne otkrijem kraj. Ali bilo mi je frapantno dok sam čitao scenario. Mislio sam za dečaka koji se pojavljuje u prvoj epizodi da ći biti glavni lik, a on biva ubijen u trećoj. To se zaista događa, događa se nekim klincima za koje mislite da su jaki i ispravni, a preko noći nestanu. Moja deca gledaju tu seriju, one su mlađe, ali moramo da razgovaramo o tome već sada.

Može li „Grupa“ za današnje tinejdžere da bude ono što je „Sivi dom“ bio nekad?

Ne znam da li može deci, ali može roditeljima, važno je za njih da sednu i da porazgovaraju sa decom i sa školama, jer sve što radimo je besmisleno ako nema takav odjek.

Pomenuli ste mlade ljude sa kojima radite na seriji „Grupa“, a emitovana je i poslednja epizoda serije „Porodično blago“, koja je snimana pre dvadesetak godina, kada ste Vi bili mlad glumac. Kako danas gledate „Porodično blago“?

Ja sam tad imao 27 godina i to je prva velika stvar koju sam snimio. Gledam s nostalgijom na sve to i na neko mirnije vreme, jer koliko god da su strašne bile te devedesete i 1999. kad smo snimali seriju, bilo je i bombardovanje, ali opet čovek na to gleda nostalgično. Ono što je dobro je što oslikava vreme i to je jako bitno, jer svi mi tražimo kad je sve počelo i šta se dogodilo pa nam je danas ovako.

Ja sam u toj seriji naučio zanat. Tad smo snimali po 20 dana jednu epizodu, a danas se to snimi za dan i po ili za tri dana. Tada se radilo temeljnije. Ja sam tad zaigrao sa veličinama kao što su Dragan Nikolić i Bata Živojinović i od njih sam učio i oni su uticali na mene da i ja mogu sada da pomažem mlađim glumcima.

U utorak je i premijera filma „Realna priča“, koji je režirao Vaš kolega Gordan Kičić. Vi tu „samo“ igrate?

Moram da ispričam anegdotu – Cile Ilić i Kičić i ja snimamo scenu i Kičić dolazi i kaže: „Ljudi, znate šta je dobro?! Nema reditelja, možemo da radimo šta 'oćemo!“ Mi ga gledamo – kako nema, pa ti si reditelj?! I on nas tako pogleda odjednom... Ali on je bio sjajan kao reditelj i ispričao je i šta ga boli i čemu se smeje i šta misli o svetu u kom živimo.

Број коментара 7

Пошаљи коментар

Упутство

Коментари који садрже вређање, непристојан говор, непроверене оптужбе, расну и националну мржњу као и нетолеранцију било какве врсте неће бити објављени. Говор мржње је забрањен на овом порталу. Коментари се морају односити на тему чланка. Предност ће имати коментари граматички и правописно исправно написани. Коментаре писане великим словима нећемо објављивати. Задржавамо право избора и краћења коментара који ће бити објављени. Коментаре који се односе на уређивачку политику можете послати на адресу webdesk@rts.rs. Поља обележена звездицом обавезно попуните.

петак, 26. април 2024.
17° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво