Odlazak velikana šumadijskog panka

Ovo su proročke reči Toze Rabase, apostola šumadijskog panka, na jednom koncertu "Zvoncekove bilježnice" u KST-u. Ove proročke reči se nisu ostvarile nigde sem u samom Beogradskom pašaluku.

Jedan od ljudi zaslužnih za to je i Kragujevčanin Miodrag Mikica Zdravković, još jedan velikan šumadijskog panka, koji nas je napustio prekjuče posle višednevne borbe sa koronavirusom u 47. godini života.

Zvaničan naziv za Beogradski pašaluk zapravo je bio Smederevski sandžak i Smederevska Palanka takođe ima veze sa pričom o Zdravkoviću i njegovom istrajavanju u rokenrolu svih ovih decenija.

Naime, sa uključivanjem jednog drugog Mikija, Milana Radojevića - frontmena smederevskopalanačkog benda "Six Pack" - kreće uspon Zdravkovićevog benda "Čovek bez sluha", koji su ljudi nekada zvali šumadijskim "Ramounsima" a nekada kragujevačkim "Prljavim kazalištem".

"Six Pack" i "ČBS" su osnovani iste 1994. godine. U dva ulaza dve susedne zgrade skupili su se momci tek pristigli za odsluženja vojnog roka i osnovali "Čoveka bez sluha". Bili su to dani restrikcija struje, probe su održavane kod druga koji je imao sreće da mu je kuća priključena na neki povlašćeni objekat i prvi album "Mrzim ovaj grad" snimljen je u studiju Češnjak, kultnom postrojenju za nastanak šumadijskog panka koji je držao bend "KBO" i Saša Vujić Vuja.

Album je izašao 1998. godine, a iste godine izlazi i kompilacija Volim ovaj grad na kojoj je "ČBS" svirao tri pesme posvećene Fudbalskom klubu "Radnički". Danas navijači Radničkog rado pevaju pesme "ČBS". Godinu dana kasnije izdali su drugi album Sećanje na zadnjeg klovna.

Preokret za bend desio se 2001. godine kada se Milan Radojević Miki pridružio "ČBS-u", prvo gostujući na nekoliko pesama, a iz druženja dva benda razvila se i čvršća saradnja.

Spoj Mikičine energije i organizacionih sposbnosti, i naravno svirke na basu, sa Mikijevom frontmenskom personom, učinio je "Čoveka bez sluha" neumornom eksjugoslovsnskom pank- rok silom koja je nastupala redovno, snimala u jednom zdravom ritmu i vodila računa o tome da iz izdanja u izdanje napreduje aranžerski i produkciono kao i u pogledu video produkcije.

Ovaj bend su karakterisali rad na sceni, i rad na sebi, dve pojave koje se kod nas retko javljaju u istom sastavu. 

U ranoj četvrtoj deceniji života, kada ljudi obično ukidaju svoje bendove, Mikica je upravo podigao svoj sastav na viši nivo, i "Čovek bez sluha" je do poslednjeg dana svirao snažno i nije pravio kreativne kompromise, čak naprotiv, bili su uvek isti na onaj najbolji mogući način.

Mikicu sam upoznao na jednoj atipičnoj svirci, "Čovek bez sluha" je svirao na premijeri filma Mi nismo anđeli 3, na kom sam bio jedan od scenarista. Svirali su pesme iz filma, ali kako njih nije bilo dovoljno za celo veče, bilo je tu i drugih, pa i njihovih pesama.

Ostavili su snažan utisak jer je to evidentno bio autorski bend, ali bez ikakve blaziranosti ili otpora prema svirci koja nije nužno samostalni koncert.

U to vreme u Beogradu su za kuću "Automatik" izdali i album "Second Hand" na kom su se našle nove numere i neke iznova snimljene sa malo zapaženog debija. To je bilo jedno zrelo izdanje koje je privuklo pažnju ljubitelja i poznavalaca, ali nije dostiglo zasluženu popularnost jer klima već tada nije bila naklonjena melodičnom panku kojim su se oni bavili.

Ako nisu imali medije uz sebe, imali su snage da to prevaziđu nastupima, i priča od čoveka do čoveka, preporuke i energični nastupi izgradili su status ovog benda. Trudio sam se da posetim svaki nastup "Čoveka bez sluha" u Beogradskom pašaluku, i na svakom je provod bio zagarantovan, a svi koji bi po prvi put došli da ih vide uživo, bili je inicirani da dolaze i nadalje.

Uporedo sa bendom, Mikica je radio u kragujevačkom Domu omladine i značajno je pomogao čitav niz mladih muzičara iz srca Srbije. Njegov promoterski i organizacioni angažman doživeo je svoj vrhunac sa osnivanjem "Arsenal festa" u kom je Mikica imao značajnu ulogu.

Kragujevački "Arsenal fest" je vrlo brzo izborio imidž šumadijskog "Egzita" i svake godine je dovodio veoma zanimljivu postavu regionalnih izvođača. Od početnog jednodnevnog festivala vremenom je postao trodnevni, a prošle godine i četvorodnevni, i na sceni "Arsenala" sa afirmisanim zvezdama svirali su i mlađi bendovi, dobijajući priliku da se predstave publici.

Nekoliko značajnih stranih sactava nastupilo je na "Arsenal festu" i među njima se izdvajaju "Skunk Anansie", "Testament", "Anthrax" i "Thievery Corporation", a festival svake godine privlači više desetina hiljada posetilaca. Ove godine nije održan baš zbog pandemije koronavirusa.

Mikica Zdravković je bio jahač na duge staze. Nažalost, sudbina je htela da se njegov put prerano završi. Ono što je ostavio iza sebe i kao autor i kao izvođač i kao popularizator rokenrola izuzetno je značajno i nadam se da će sve to biti i nastavljeno, a da će Mikica pored pesama nastaviti da živi i kroz neko priznanje koje će nositi njegovo ime.