„Jednog dana nema me da nikad ne dođem“

Priča o Branimiru Štuliću jedinstvena je i neuporediva, jer niko od muzičara sa jugoslovenske rok scene nema ni sličnu, piše Hrvoje Horvat u knjizi Štulić: biografija.

Podjednako omiljen među „radnicima i inteligencijom“ ono što je Štulić ostavio iza sebe u prvih pet-šest godina rada s „Azrom“ niko drugi nije uspeo. Bez njega domaća rok scena osamdesetih godina prošlog veka bila bi ne samo bitno siromašnija, nego nezamisliva i dosadnija, smatra Horvat.

„Velikim delom je uspeh Štulića i „Azre“ bio što su imali toliko široke mase iza sebe, to su bili bendovi tada koji su prodavali po 200-300 hiljada ploča, što je danas nemoguće. Tada je alternativa, moja je teza, da su pored novog vala, Džoni Štulić i Bora Đorđević bili najznačajniji rok autori početkom osamdesetih godina koji su doneli sasvim novu poetiku na jugoslovensku rok scenu“, smatra autor knjige.

Ta poetika je zanimljiva i danas kada njenog autora nova generacija otkriva kao kariku koja nedostaje. Pored prikaza provokativnog životnog puta, u knjizi Štulić: biografija su i izjave, intervjui, sećanja kolega i saradnika, neobjavljeni rukopisi i privatne fotografije.

Istovremeno ona prikazuje i širi politički, društveni i kulturološki kontekst u kom je živeo i radio jedan od najboljih muzičara i tekstopisaca svih vremena. Odlaskom u Holandiju postao je retko dosledan primer vlastitog stiha „jednog dana nema me da nikada ne dođem“.

„Džoni Štulić je bio proizvod Jugoslavije. On je rođen i odrastao u Jugoslaviji. Kad se Jugoslavija raspala, njegov cijeli unutarnji svijet se razrušio. On je otišao u Holandiju 1991. godine i nakon toga se situacija samo zaoštravala. A on, čini mi se, nije imao manevarskog prostora da bi se vratio ovdije. To i danas govori o njegovom stavu“, dodaje Horvat.

Taj stav Džoni je objasnio u jednom intervjuu. Napravio je šta je hteo i sklonio se da ne smeta svom delu, da ono više dođe do izražaja.

„Danas je on, ja to često volim reći, ne drugi, nego možda treći, čak, i četvrti čovijek. Drugačiji čovek koji više nema onu snagu koju je imao tada, dugo nije snimio pjesme kakve je snimao tada, ali i dalje ostaje ta priča oko njega, koja je kao i u svijetu.  Kad uzmeš Boba Dilana, Vana Morisona ili Rolingstonse, uvijek se priča o nekoj slavnoj, boljoj prošlosti. Što bi rekao Pera Luković, zato što je to vrijeme u kojem je dao najbolje od sebe. Ali, i pored toga što danas ne radi, jeste zanimljiv zbog te svoje prošlosti i svih izjava koje se danas događaju, koje su medijski atraktivne i proizvode „cunamije“ u domaćim medijima“, mišljenja je Horvat.

Posle knjige Fantom slobode, koja je 2005. godine postigla veliki uspeh, Hrvoje Horvat u novoj biografiji Branimira Džonija Štulića zaokružuje priču o jednoj od najintrigantnijih ličnosti jugoslovenske rok scene.