U Muzeju jugoslovenske kinoteke – izbor Predraga Ličine

Redovni ciklus „Moj izbor“, koji je ovog meseca sastavio Predrag Ličina, na programu je u Muzeju Kinoteke, do 22. aprila. Hrvatski reditelj i scenarista uvrstio je u program žanrovske filmove američko-britanske produkcije koje najviše voli, ali je u intervjuu za Kinoteku naveo i niz omiljenih ostvarenja iz celog sveta.

Autor filma Poslednji Srbin u Hrvatskoj govorio je i o poruci koju za južnoslovenske narode nosi ta zombi komedija, o uticaju Serđa Leonea i Džona Karpentera na njegov rad, značaju dobrog scenarija, ulozi filmske kritike i marketinga.

Za programski ciklus Kinoteke „Moj izbor“ sastavili ste listu vrlo atraktivnih filmova. Po kom ste ih kriterijumu birali – da predstavite ono što volite, da publici ponudite dobru zabavu ili da možda nešto poručite?

- Birao sam ih po kriterijumu onih filmova koje sam najviše puta u životu pogledao, pa nije teško zaključiti da ove filmove i najviše volim. Ovdje ima svega - od smijanja i straha, preko ljubavi i zlobe, pa sve do šoka i nevjerice.

Da li bi ovaj ciklus mogao da ima neki zajednički naslov?

- Da! Zvao bi se „Nema drame, ali je tu“.

Vaš izbor za ovu priliku je žanrovski film. Tu su horor, SF, triler, avantura, muzička komedija... A da li nekada gledate melodrame?

- Naravno da gledam. To je i vidljivo iz ovih naslova. U svima od njih doista su snažni elementi melodrame, a neki se i zasnivaju na tome, prije svega Cry Baby i The Rocky Horror Picture Show. Ipak, najveća melodrama na ovoj listi je 12 majmuna. Ta količina zaljubljenosti doktorice Ketrin u pacijenta Kola rijetko kad je viđena u kinematografiji, tako da mi svaki put kad pogledam film, iznova krenu suze.

Zašto ste se ograničili samo na američku i britansku produkciju?

- Nisam se ograničio namjerno. Jednostavno, tako je ispalo. Odmah ispod crte nalazi se i gomila kontinentalnih filmova: Nadnica za strah, Nevjerna žena, Idi i gledaj. Kad smo već kod posljednjeg filma koji nam dolazi iz SSSR-a, tad smo i bliži Dalekom istoku, pa ne mogu preskočiti niti remek-djela kao što su Korejski Voz za Pusan ili Japanska Audicija. Kad smo kod Dalekog istoka, onda nam je i Australija mnogo bliže, veliki sam fan Pobjesnelog Maksa, a niti rani radovi Pitera Džeksona nisu mi strani. Ostajemo u Australiji, pa ne mogu ne spomenuti Antarktiku i koliko mi je žao što Stvor Džona Karpentera nije ušao na listu mojih devet omiljenih filmova. Eto, malo-pomalo stigosmo mi preko cijelog svijeta ipak do top 10.

Većinu ovih filmova potpisuju majstori režije: Hoks, Kjubrik, Ridli Skot... Ko je najviše uticao na vas kao reditelja?

- Izdvojio bih dvojicu. To su Serđo Leone i Džon Karpenter. Godinama sam se pitao zašto baš njih dvojica. Onda sam shvatio da njihove likove najviše volim. Svi oni kao da su izašli iz nekog dobrog stripa. Posebno Napoleon Vilson iz Napada na policijsku stanicu 13 i Blondi iz Dobar, loš, zao. Volim i Hoksa, ponajviše zato što je bio radoznao i hrabar. On je jedan od rijetkih redatelja koji je isprobao sve žanrove i većinu svojih kadrova režirao u srednjem planu, što je potpuni pakao jer je srednji plan najviše vezan za stvarni život. Volim i Hičkoka jer je možda najviše od svih redatelja eksperimentirao na polju dramaturgije i tehnike. Ipak, ako bih se mogao transformirati u nekog redatelja, onda bih najradije bio Džon Voters. Najviše zbog toga što mislim da je on neki užasno sretan lik.

Na aktuelnom repertoaru srpskih bioskopa je vaš dugometražni igrani debi Poslednji Srbin u Hrvatskoj. Koje metafore za bivši jugoslovenski prostor nosi ova urnebesna zombi komedija?

- Htio sam ovim filmom poručiti svim našim južnoslavenskim narodima i onima koji se osjećaju tako da smo mali i nebitni i da nas za 300 godina više neće biti. Zato je jako glupo i besmisleno da se međusobno svađamo ovih posljednjih nekoliko dana.

Nedavno ste objavili knjigu „Bljuzga u praskozorje“, s pričama koje bi lako mogle da se pretvore u scenarija. Koliko je scenario danas važan za uspeh filma?

- Od scenarija sve počinje. Ako imaš dobru priču, koliko god bio antitalenat u smislu režije, ne možeš stvar upropastiti do negledljivosti. Ako pak imaš lošu priču, koliko god ti bio genije u smislu režije, ne možeš od loše priče napraviti remek-djelo. Kad imaš dobru priču i dobre likove i glumce, naravno, onda samo to treba dobro snimiti i tu je kraj priče.

Bavili ste se i filmskom kritikom. Da li ona može da utiče na publiku ili gledanost nekog filma diktira isključivo marketing?

- Ni jedno ni drugo kada je riječ o domaćem filmu. Nažalost. Evo, u snimanje Posljednjeg Srbina ušli smo s minusom. Dakle, za promociju nismo imali doslovno ni kune, ni dinara, ni eura. Tako je s većinom filmova na ovim prostorima. Svu lovu, koje je uvijek premalo, utučeš u snimanje i postprodukciju. Ima, naravno, izuzetaka i oni su primjer da ulaganje u marketing, po uzoru na velike svjetske kinematografije, ipak vodi ljude u kino. Evo svjež primjer Kapetanice Marvel koja je pokorila u jednom vikendu gotovo cijeli svijet, uključujući i Kinu. S druge strane, ljudi danas, posebno kod nas, opet nažalost, sve manje čitaju, pa i kratke forme kao što su filmske kritike. Uz to, mislim da danas kritičari rijetko kome predstavljaju autoritet. Jedan je korisnik imdb.com servisa, pišući kritiku mog filma (pozitivnu), napisao kako je mislio da su sve kritike o filmu, a većina ga jako hvali, „plaćene“. Ali da je usprkos tome otišao u kino i uvjerio se da su kritičari bili u pravu. Kažu ljudi koji se više od mene razumiju u to da s obzirom na nedostatak love za promociju i opću skepsu prema domaćem filmu, gledanost nekog domaćeg filma ovisi isključivo o tzv. metodi usmene predaje.

broj komentara 0 pošalji komentar