Kusturica za RTS: Kustendorf je azil za kulturu koja je u svetu postala roba

„Perfekcija je bila ideal stare Grčke, danas to više nije cilj. Danas je sve što se tiče socijalne i kulturne perfekcije preneseno u sferu tehnologije i čovjek je otuđio od sebe onaj svoj najbolji dio i, kako kaže jedan američki sociolog, otkako je stvorena elektronska slika, a na putu do stvaranje te slike ubijen je Bog i naše kretanje nije prema Svetom Trojstvu, nego prema sebi – to je jedna vrsta prihvatanja idolatrije u kojoj čovjekova slika postaje dio propagande“, rekao je Emir Kusturica za RTS.

„Sad ako uzmemo da je Kustendorf, i Mećavnik uopšte, jedan azil za kulturu koja je u svijetu počela da postaje roba, na ovom mjestu se okupljaju ljudi koji još istrajavaju sa svojim filmovima kojima mašu kao zastavama sa ovih brda, onda se taj originalni koncept kulture koji je nastao, bar što se evropske civilizacije tiče u vrijeme hrišćanstva i grčke mitologije, ovdje čuva“, ističe osnivač „Kustendorfa“.

Kaže i da su sve druge kulture doborodošle, kao što potvrđuje i selekcija Festivala. Kada je festival prvi put organizovan, filmovi su birani između sto, a sada ih je bilo 718.

„Ali ne treba sebi da laskamo, mislim da je to i pitanje lakoće s kojom se danas snimaju filmovi“, kaže Kusturica.

Hoćete da kažete da tu postoji hiperprodukcija?

U svijetu postoji hiperprodukcija, jer je ova kamera jeftinija da se proizvodi film, pala je cijena filma i pala cijena robe. A i kad „Netfliks“ preuzima osnovno svojstvo teatra, onda ta perfekcija bivanja ovdje je više stvar osjećanja, a ne filozofskog cilja. Tako da „perfektnih 12“ je ironična distanca od onoga što čini današnji svijet.

Festival je otvorio Vaš film „Pepe, jedan uzvišeni život“. Ko su junaci našeg doba? Da li je to Muhika ili su javnu sferu preuzeli antiheroji?

Muhika je ideal, on je ostvarena utopija, kao što je i ovo selo ostvarena utopija. Moramo da uzmemo u obzir da su uslovnosti koje stvaraju dobre događaje, posebno jednu vrstu socijalizma koji nađe način da se izbori sa kapitalizmom, sigurno je da su ti ideali sklonjeni sa puta korporacija. Korporacije su smrt, zato što one dovode do ukidanja socijalnog života koji podrazumijeva i katarzu i Dionizija, što se vidi ovdje kad ljudi čekaju na snijegu uz zvona Novu godinu. Dakle, svi arhetipovi su ugrožni, sad je pitanje da li u budućnost on može da opstane i u kolikoj meri mi možemo da se izborimo. Muhika se izborio. Jer ako nije dobar upravljač, onda stvari neće valjati. A Srbija je tu u posebnoj situaciji, mora da sačuva autohtonost, da se brani, pa čak i politički. I sve za šta mislimo da je konačno – nije, jer istorija je pokazala da su najbolja rješenja ona koja se traže.

Kako sačuvati tu autohtonost, kada, i Vi ste to rekli, postoji hiperprodukcija. Sve se umnožava, hoće li u toj količini da se stvori kvalitet?

Programom. Danas svaki mladi reditelj misli kako da osvoji zapadno tržište. A to ne može obrascima Zapada, nego svojim obrascima. Zaboravlja se da smo mi zemlja Žike Pavlovića, Kadijevića, Makavejeva, Aleksandra Petrovića... da ne govorim o ovima koji pripadaju mojoj generaciji. Svi fondovi od kojih se danas finansira film, uglavnom od HBO-a, za svoje projekte traže danas svoje teme. To je ono što sam pričao – ako baba ubije investitora, umjesto Raskoljnikov (koji kod Dostojevskog u romanu ubija babu), onda je to tema. A to je nezanimljivo, jer oni koji dozivaju filmove investiraju u nešto drugo. I mi živimo u zamjeni teza. Uz dobru volju države, koja na kraju izađe sa filmovima o Prvom svjetskom ratu koji su priogodni, a ne nešto što izlazi iz te tekovine i korijenja.

Prošle godine objavili ste dnevničke zapise i to je, uz knjige Vuka Draškovića i učesnice rijaliti programa, bila najprodavanija knjiga Sajma knjiga. Kako Vam se čini društvo u kojem ste se našli?

Ne smeta mi društvo, jer ja ne pišem da bih bio pisac, ja pišem da bih oslobodio naslage, da dokumentujem stvari, a i da se razračunam sa svima koji su mi na mom putu stajali. Meni je tu bio značajan dokumentaristički dio. Većina piše danas, malo ko čita. I tu je problem. Svaka knjiga koju pročitaš je, kao su meni govorili u školi, nova riječ koju naučiš. Čovjek oblikuje svoju misao kad pročita nešto što vrijedi i tu je problem kvantifikacije kao kod filmova. Ipak tu postoji jedna dobra stvar, jer ja vjerujem da će knjiga da preživi, knjiga je temeljnija od elektronike.

Kad smo kod knjiga, uskoro se očekuje i objavljivanje imena laureata nagrada koje dodeljuje Andrićev institut koji ste Vi osnovali. Prošle godine, dodela nagrade Bori Đorđeviću izazvala je polemike.

Ja mislim da je uvijek pristuno pitanje otpora prema nečemu što nije stereotip i svi učeni ljudi koji protestuju su u krivu, jer je Bora pjesnik. I jedan kritičar koji je rekao da tu nema poezije ostao je u 19. vijeku. Nije samo Fokner američki pisac, vidjećemo da postoje i ljudi kao Frenzen, čija literatura po mom dubokom uvjerenju seže do visina Lava Tolstoja.

Ali Frenzen je klasik u 21. veku.

Ali on tretira život u Americi na način koji je moderan. Poštuje stereotip, ali ga i razbija. Biće tih klasika još. A kod nas, kad se pojavi neko autentično značajno djelo (a takvo je npr. roman Vlade Kecmanovića), mi radije čekamo da verifikujemo. A pritom smo u skladu sa karakteristikama novog vremena koje nas vodi u imitaciju, a ne ka obnavljanju autentične, izvorne kulture.

A to novo vreme je i vreme političke korektnosti...

Mislite autocenzure?

A Vi mislite da je autocenzura kada se npr. nađe neko da osporava, sa stanovišta političke korektnosti, one za koje smo mislili da su nesporne veličine, kao Andrić i Njegoš, i da preispituje da li su za lektiru?

To je kao kad bi neko Zoli zamjerao što je naturalista i da je pronašao ispod nokta crno. Mi imamo problem jer smo širili teritoriju i tu su ulazile i kulture koje nisu odgovarale našoj koncepciji. Danas svako ima pravo da dođe do mikrofona, a budalaština je neizlječiva bolest, a kod nas budale napadaju mikrofone.

Vi ste protiv korektnosti i direktno se obračunavate i u Vašoj knjizi pominjete i ljude po imenima i prezimenima...

Naravno, ja sam to htio da ostavim kao dokument. A znate zašto ja mislim da je korektnost autrocenzura? Zato što elita koja generiše kulturu i sve živo – oni ne pričaju o stvarima koje ne treba da se diraju. Kao u doba komunizma – nemoj o Centralnom komitetu, nego samo o onom što je u redu. To je kao, na primer, Bernar Anri Levi, koji je, kad su se pojavile žute vesti, rekao „ovo je Republika i moramo da je branimo od nasrtljivaca i grubijana“, a kad je bio Majdan, on je išao da pomogne tamo nasrtljivcima i grubijanima.

Dvostruki aršini?

To su dvostruki aršini i to je autocenzura. Vi ste mala zemlja i mi ćemo vam reći o čemu da pričate i onda većina ljudi to prihvati, to da smo mi mali. A kad se osvrnemo unazad, onda ćete vidjeti šta mi imamo. Ja kad sam jednom otvarao Sterijino pozorje, ja sam upisao u telefonu sve značajne Srbe koje je Vojvodina dala, a onda neka tamo iz Sarajeva nije htjela da dođe da pokaže svoju predstavu. Zamislite, to je kao kad biste u nekoj pokrajini u Holandiji rekli – svaka čast, vi nastavljate tradiciju Rembranta, Van Dajka i onda neko neće da dođe. To znači da postoje instruisani nivoi koji utiču na taj naš tok, i koji nam kažu u šta se ne smije dirati.

Sjećate se da je poslije Francuske buržoaske revolucije odmah počela i kod nas revolucija i tad smo uzeli trobojku koja je tu i do danas i ja vjerujem da i danas postoje te vrijednosti liberte, egalite, fraternite. E sad što je korporacijski kapitalizam nagrizao i nas, a da ne govorimo da to televizije ne podržavaju, nego se bave ovim što kažete savremenim temama i to nekritički.

I kao opravdanje koriste, kako ste zapisali u knjizi – „narod to voli, narod to traži i treba mu dati“.

Ima nešto što narod voli i traži i što mu treba dati, ali treba da postoji i usmjeravanje.

Pomenuli ste naš prostor i u kontekstu Buržoaske revolucije, hajde da razgovaramo i o našim danima. Čuli ste predlog da se ukinu granice između Srbije, RS i Crne Gore – je li i to utopija?

Sepratizam u Jugoslaviji je dolazio i spolja i iznutra. Bilo je planirano razvaljivanje države, koje je napravljeno da korporacije ne bi imale štit od jake države i zato smo ušli u razgradnju. Ideja otvaranja granica je nešto što bih ja jako volio, ali bi oni koji su to uradili sada rekli – „džaba smo krečili“, jer što smo mi onda te avnojevske granice držali – zato da bi Srbe držali u poziciji u kojoj su danas: nema im Kosova, svako malo u Vojvodini neko drekne kako su Mađari u teškom položaju, u Sandžaku su kvaziautentični tipovi koji bi da ga razgrade... Teško je očekivati ukidanje granica, jer evo, Kosovo koje je u rukama Kosovara, sada – ali ne mora da bude tako, nama je održalo lekciju „mi smo država, jer kontrolišemo granice“. Pa ko će onda od Bošnjaka, od Hrvata u BiH možda neko i hoće, pristati da nema granica između nas?

To je ono što kažu da, ako nešto predloži Banjaluka, teško će to prihvatiti Sarajevo?

Neće! Ali neće po definiciji, a ne po ispitivanju da li to valja ili ne. A i zbog još nečeg, jer u biografiji te kulture, protiv koje ja nemam ništa, jer mojim venama struji i ta krv, kod njih je sve trošak. Kod njih nema ideje od dobiti, jer do toga mora da se dođe pronicljivošću i dobrom idejom. Ali oni će se radije držati načela „bolje da džaba sjedimo nego da džaba radimo“ i to će vazda da funkcioniše.

Nedavno je obeležen Dan RS. Vi često govorite da Vam je 9. januar važan. Zašto?

Vrlo, jer je RS formatirana prije nego što je pala krv, a i kasnije kad su u pitanju nacionalne stranke koje su bile vodiči u rat. Pojava Dodika, koji je shvatio da u tom prostoru mogu da se stvaraju autentične vrijednosti i da može da se stvara dobit, a da nije sve trošak.

Pošto je teško prognozirati šta će biti u regionu, da završimo globalnim temama. Ko će osvojiti Mars? Pišete da onaj ko ga osvoji vladaće Zemljom...

Ta priča o Marsu, to je ono kao onda ko će prvi stići do atomske bombe i odakle potiče jedna zanimljiva ideja da Amerikanci nikada ne bi bacili bombu na Hirošimu da Rusi nisu stigli do Berlina, a u kakvom su raspoloženju bili – mogli su i do Londona.