Barokna dimenzija

Otkriće Novog sveta (američki kontinent) krajem 15. veka ne samo što je dovelo do preokreta u doživljaju poznatog sveta nego je donelo i ključni obrt u trgovini, geografiji, plovidbi. Te novine su podstaknute novom percepcijom u okviru čovekovog unutrašnjeg mikrokosmosa.

Barokni čovek je uistinu video sebe u „ogledalu vremena". U umetnosti poznog 16. i tokom 17. veka ogledalo kao često prikazivan motiv postalo je metafora za kratkoću ljudskog života. Život je samo iluzija kao što govore stihovi španskog književnika Kalderona de la Barke. „Šta je život: privid i san. Bajka, a najveći blagoslov je sićušan jer ceo život je san, a snovi su samo sni", objašnjava prof. dr Jelena Todorović, istoričarka umetnosti sa Fakulteta likovnih umetnosti u Beogradu.

Više nego ikada ranije, u baroknom dobu je postojala lakoća s kojom su se vremenske kategorije mešale i menjale u procesu oblikovanja crkvene, nacionalne i institucionalne istorije. To je svet policentričnosti, gde svaki deo barokne kulture donosi svoje individualne političke, ideološke i konfesionalne karakteristike.

Barokni čovek je shvatio potencijal opisivanja i menjanja prošlosti, prerade istorije i njenog uključivanja u opštu priču o verodostojnosti i legitimnosti, o slavljenju vere i crkve. Pamćenje i istorija bitni su za poznavanje i razumevanje prošlosti bez obzira na to da li su lična i kolektivna istorija podložne promenama i preradama. Posebno se to odnosilo na debate između katolika i protestanata, naglašava Jelena Todorović.

Uobičajeni barokni vanitas prizori u delima evropskih umetnika sadržali su dva glavna činioca ‒ anegdotski i simbolički. Prvi je povezan sa osnovnom funkcijom umetničkog dela, u prikazu mrtve prirode, žanr scena ili portreta, a drugi se odnosio na opšte simbole prolaznosti. Bez obzira na to da li je po sredi bilo zanimanje za unutrašnji preobražaj duše ili tela ili transformaciju sveta, pojam „promene i preobražaja" bio je podjednako zagonetan.

Umetničko delo koje na najbolji način prikazuje baroknu osetljivost prema prizorima metamorfoze jeste mermerna skulptura „Apolon i Dafne" koju je najveći umetnik 17. veka Đan Lorenco Bernini radio za kardinala Šipiona Borgezea. Skulptura se danas nalazi u Galeriji Borgeze u Rimu. Još od antike umetnici su maštali o priči o bogu Apolonu i nimfi Dafne koja je opisana u Ovidijevim „Metamorfozama". U 17. veku umetnici su se bavili ovim mitom zbog poruke o nestalnosti i prolaznosti ljubavi, prolaznosti telesnosti života i čoveka, kaže prof. dr Jelena Todorović.

Legenda kaže: bežeći od boga Apolona, nimfa Dafne se pretvara u lovorovo drvo. Upravo je taj trenutak ovaplotio svojim majstorskim klesanjem Đ. L. Bernini, prvi umetnik koji je do kraja istražio primenu više tačaka posmatranja skulpture i tako uveo i samog posmatrača u otkrivanje božanskog preobražaja. Kružnim kretanjem oko skulpture razvija se pokret kao na „filmskoj traci".

 

Број коментара 0

Пошаљи коментар

Упутство

Коментари који садрже вређање, непристојан говор, непроверене оптужбе, расну и националну мржњу као и нетолеранцију било какве врсте неће бити објављени. Говор мржње је забрањен на овом порталу. Коментари се морају односити на тему чланка. Предност ће имати коментари граматички и правописно исправно написани. Коментаре писане великим словима нећемо објављивати. Задржавамо право избора и краћења коментара који ће бити објављени. Коментаре који се односе на уређивачку политику можете послати на адресу webdesk@rts.rs. Поља обележена звездицом обавезно попуните.

петак, 20. септембар 2024.
18° C

Коментари

Re: Knjiga
Амазоновим „Прстеновима моћи" нема помоћи
Re: Steta
Амазоновим „Прстеновима моћи" нема помоћи
Re: Ко би свијету угодио
Амазоновим „Прстеновима моћи" нема помоћи
Knjiga
Амазоновим „Прстеновима моћи" нема помоћи
Komentar
Амазоновим „Прстеновима моћи" нема помоћи