Lepota življenja i strahote stradanja ‒ drugi deo

Na nedavno održanom Festivalu srpskog filma u Torontu razgovarali smo sa rediteljem Lordanom Zafranovićem o umetničkom ali i društvenom značaju ratnog filma.

Ratni film obuhvata sve segmente ljudskog života, od ljubavi, preko patnje, bola, nepodnošljivih nesreća, do snage, radosti. Koliko je teško napraviti jedan dobar ratni film? Pred vama je još jedan put, film „Djeca Kozare", o čijem se scenariju priča kao o vrhunskom delu.

‒ U svakom slučaju mi koristimo patnje rata kao analizu ljudskih situacija u kojima viša sila određuje pitanje života i smrti svakog pojedinca i potom stvara ogromne tragedije kojima nema kraja. Film je pogodan medij da se budućim generacijama prikažu svi strahovi od mogućeg ponavljanja tog zla. U prvom redu, kad uđeš u neku historijsku temu, mora se voditi računa koliko je ta tema relevantna za svijet u kome danas živimo. Da li se iskre tog zla pojavljuju oko nas i prijete ponovo sukobima, ubijanjima i tragedijama. Naše je da u filmu ispustimo vrlo jasan krik protiv tog zla.
„Djeca Kozare" je zapravo savremeni film. Kao što vidite, tragedije izbjeglica prikazuju se svakodnevno u svim medijima. Vidi se kako bešćutne vlade pojedinih zemalja stavljaju kilometarske žice da ti jadnici ne prekorače stopom u nečiju zemlju i da ne zagađuju njihov nacionalni ego. Kao da svaka od tih zemalja nije osjetila što to znači rat, izbjeglištvo i stradanje. Film „Djeca Kozare" je upravo na tom planu jedna od najmračnijih priča Drugog svjetskog rata. S druge strane, to je jedna od najhumanijih akcija iz tog rata, koju je sa svojim suradnicima provela Austrijanka Diana Budisavljević. Ona je po cijenu života pružila ruku izbjeglicama, naročito djeci. Veliki broj djece je spasen, pa mnogi žive i danas. Taj primjer danas treba biti poruka za bešćutnu Evropu.

Život na prostoru bivših jugoslovenskih zemalja okovan je konstantnim borbama, ratovima i zbegovima. I vi ste bili jedan od onih koji je zbog svog rada i filmova „Testament" i „ Jasenovac" morao da napusti rodnu zemlju. Da li se takve odluke ‒ kada morate braniti delo, ali i ime, porodicu ‒ donose u dahu? Koliko vam je u donošenju životnih odluka zapravo donelo poznavanje istorijske situacije na ovim prostorima (koju ste opisivali u svojim filmovima)?
‒ Ja sam samo jedan od tisuća izbjeglica sa prostora bivše Jugoslavije. Znam tisuće drugih sudbina koje su na neki način i tragične i uspješne. Sasvim jasno je bilo da film „Testament" moram završiti izvan Hrvatske, koja je u to vrijeme primala ustaške emigrante i prijetila da se film likvidira. Film je upravo govorio o ustaškom zlu za vrijeme Drugog svjetskog rata i o agresivnom nacionalizmu koji proizvodi zlo sve do danas.

Nijednog trenutka nije bilo dileme da se film treba sačuvati. U automobilu sam prešao slovensku granicu u posljednji čas, a u autu je bio negativ filma.
Film sam završio sam u Češkoj. Kako sam tamo studirao i naišao na izvanredan prijem, tako sam ostao i do danas. Odluke se nikad ne donose razumom, nego osjećajem. Naravno da kasnije prevlada razum, ali već bude prekasno. Da sam odlučivao razumom, moj bi život sigurno bio potpuno drugačiji. Ali nije mi krivo. Sa svojim iskustvima osjećam se udobno i vjerojatno bih sve odluke, pa i pogrešne, ponovio.

Oni koji vas lično poznaju, znaju da ste uporni, odani umetnosti, kritični ali duhoviti. Da li ste pomišljali da napravite komediju?
‒ Film „Karuso" je tragikomedija za koju više godina nastojim osigurati finansije. Taj film bi razgalio najširu publiku i navodio ju da se kroz plač smije. Ja sam uvijek imao između tzv. teških filmova i filmove odmora, kao što je „Ujed anđela" ili „Praznik kurvi". U toku je završetak finansiranja filma „Karuso" i nadam se da ćemo poslije „Djece Kozare" ući i u ovaj projekt.

Dokumentarna serija posvećena Titu imala je uspeha i dobro je prihvaćena na prostoru bivše Jugoslavije. Bilo je, naravno, i kritike ali vi ste se vratili dokumentarizmu i dokumentu. Kako vidite seriju posle nekoliko godina, šta je bila osnovna ideja kada ste je pravili? Vi ste za TV Zagreb pravili dokumentarac povodom Titove smrti?
‒ Ja sam htio raditi film o Titu iz prostog razloga jer sam dugi period života bio u zemlji u kojoj je on bio nezaobilazna ličnost. Govoreći o biografiji Tita, govori se i o biografiji Jugoslavije. Osobno svaki film prije početka rada definiram u jednoj rečenici koja određuje slijed stvaranja. U slučaju dokumentarne serije od 13 sati o Titu bila je to rečenica: „Tito je jedan obični neobični čovjek". Naravno, smješten u ogromnu i tragičnu epohu, naročito epohu Drugog svjetskog rata.
Današnje pokušaje historijske revizije donijeli su novi vladaoci Balkana ‒ Franjo, Slobo i Alija, koji su u svojim malim nacijama željeli biti veći od Tita. Armija njihovih sljedbenika, dojučerašnjih ljubitelja Tita, vrlo spremno je krenula da Titovo ime, epohu i partizanski rat i socijalistički poratni period baci što je moguće brže u blato i zaborav. Zato mi se čini da sam radeći ovu dokumentarnu seriju napravio vrlo važan posao. Ne za generaciju koja je presvukla kapute, već za generacije koje će tek doći.

Imali smo prilike da radimo na dokumentarnom projektu o Kini, kada smo obišli najveće gradove Kine. Film „Simfonija nebeskog grada" je specifičan, dobio je nagrade a gotovo da ne postoji film koji je kroz sliku i muziku tako objasnio istoriju Šangaja i Kine. Kako danas vidite taj film? Da li se vizije kojima delo nastaje, poput „Simfonije nebeskog grada", javljaju iznenada i da li smatrate da je umetnik tada samo provodnik ideje koja dolazi?
‒ Kina me je fascinirala, a naročito grad Šangaj. To je futuristički grad u kojem je tada istovremeno građeno više od 2.500 nebodera. Pomislio sam u jednom trenutku, misleći na bombardiranje Beograda, da li će jednog dana i taj grad biti bombardiran i srušen. To je bila rečenica s kojom sam krenuo u analizu. Otvorio sam historijski trbuh Šangaja i ustanovio velike nesreće i stradanja. Došao sam do zaključka da će zaista jednog dana i on biti srušen. Ako ne od rata, onda od činjenice da na tom terenu on tone. To je za vrijeme mog boravka u jednom novinskom članku pisala Čajna dejli. Taj smo tekst stavili na kraju filma.

Ponovo ste u Torontu, sa ljudima iz profesije koje poznajete. Kako pamtite Toronto? Šta biste poručili publici koja je ovaj grad naselila iz svojih životnih odluka, potreba, ratova i traganja?
‒ Više godina sam pripremao film o jednom kanadskom doktoru koji je spasen od strane partizana u Drugom svjetskom ratu ali je kasnije na misteriozan način ubijen u Kanadi. Tada sam nekoliko hladnih mjeseci živio u Kanadi, ali kako to biva, producenti nisu imali dovoljno sredstava da se napravi ta jedna velika ratna drama.
To je bilo prije tridesetak godina, kad sam posljednji put vidio Toronto. Do danas se mnogo toga izmijenilo. Znam da je Toronto veliki filmski grad, da ima filmski festival najveći na teritoriju Amerike i ovde se osjećam kao u obitelji. Ljudi koji rade filmove u cijelom svijetu velika su filmska obitelj. Publika Festivala je izuzetna i svojim poznavanjem filma ali i srdačnošću me je potpuno osvojila.