Lepota življenja i strahote stradanja ‒ prvi deo

Rat, stradanje, ljudske patnje, strahovi i strepnje običnih ljudi teme su kojima je Zafranović posvetio svoj život i stvaralaštvo. Amaterskim eksperimentalnim filmom počeo je da se bavi kao srednjoškolac. Od 1965. godine profesionalno se posvetio filmu, režirajući dugometražne i kratkometražne filmove, dokumentarne, dokumentarno-eksperimentalne filmove i serije. Za većinu svojih filmova, kojih ima čak osamdesetak, pisao je i scenario. Diplomirao je književnost i likovnu umetnost na Visokoj pedagoškoj akademiji u Splitu a potom je upisao i Filmsku akademiju u Pragu. Diplomirao je 1971. godine u klasi čuvenog profesora i dobitnika Oskara Elmara Klosa.

Lordane, tema 18. Festivala srpskog filma u Torontu jeste „Film i rat". Rat predstavlja one granične situacije u kojima se otkriva sve zlo, ali i dobro. Rođeni ste 1944. godine na Šolti u Dalmaciji i već kao beba morali ste na veliki put. Sa drugima iz Dalmacije otišli ste u Egipat. Šta se tačno dogodilo i kako je do toga došlo? Da li danas vidite u tome neki glas koji će odrediti vaša interesovanja za ljudsku patnju i suštinska pitanja?

‒ Na otoku Šolta sam se rodio u vrijeme njemačke okupacije. Znači, rodio sam se u Njemačkoj. Danas bi mi dobro došla njemačka penzija... Nakon šaljivog početka govoriću o počecima egzodusa civilnog stanovništva iz Dalmacije u proljeće 1944. godine. To se desilo, jer su saveznici u jednom planu, umesto desanta preko Normandije, trebali izvršiti iskrcavanje preko Dalmacije, pa ići do Beča i Berlina. To je bio jedan od planova koji se nije ostvario. Zato smo majka, stariji brat i ja s cjelokupnim stanovništvom krenuli brodom preko Visa, Barija i Taranta do Aleksandrije, a potom vlakom do pustinje u El Šatu pored Sueckog kanala. Tad mi je bilo samo mjesec dana. Kako smo u zbjegu bili godinu i po, ja sam i prohodao na pijesku.
Naravno da tu ima određenih naslaga patnje, koju je u prvom redu prošla moja majka. Ako bi se dublje ušlo u to, sigurno je da bi i korijeni usađeni u neke moje filmove sezali u to doba.
Nevjerojatan je ovaj naš svijet koji gotovo svakodnevno ponavlja iste drame, jednake od početka civilizacije do danas. To su drame velikih seoba naroda, nastalih uglavnom zbog velikih ratova. Dolazi do masovnih tragedija civilnog stanovništva, koje nije krivo ni za šta. To je istovremeno i fokus mog interesovanja ‒ kad ispitujem odakle i kako se stvara zlo, na koji se način realizira pojedinačno, a onda i masovno.

Kaže se da umetnici, pre svega vizuelni tipovi ličnosti, kao što ste vi, vrlo rano uđu u dijalog sa sobom i s onim što predstavlja božansko (to uključuje i pitanje smrti). Da li se to kod vas dogodilo?
‒ Umjetnik koji preispituje svijet oko sebe u prvom redu ispituje svoj unutrašnji svijet. Prodor u samu srž onoga što je moguće da saznaš o sebi, cjeloživotna je cesta koja ima kraj samo u trenutku smrti. To je i svakodnevno preispitivanje svojeg bića, pokreta, reakcija i nekih umjetničkih formi u kojima nastojiš materijalizirati taj unutrašnji svijet, u ovom slučaju preko filma. Za mene je to nužnost, kao što mi je nužnost jutarnja kava i cigareta.
Svaki čovjek je original i svako na svoj način objašnjava sebe i svijet oko sebe. Kako se bavim filmom koji ima masovnu komunikaciju, nastojim da prilagodim filmsku priču i formu tako da budu prepoznatljivi najširoj populaciji. Naše je umijeće kad je naš filmski svijet prepoznatljiv od Tokija do Ognjene zemlje.

Prve korake u filmu načinili ste u Kinu Split, gde su nastali brojni dokumentarci. Već u filmu „Koncert" iz 1965. godine, kao i u drugima, nazire se posebna estetika i stalni pokret kamere. Kako za vas funkcioniše film? Da li se taj pokret stvara u oku posmatrača i kako ga na njega preneti? Danas se koriste razne tehnološke naprave da bi se taj osećaj postigao ali čini se da se osećaj na filmskom platnu gubi. Kako dostići tu sponu između težnje umetnika i osećaja gledaoca?
‒ Sav moj profesionalni rad, ali i onaj amaterski u počecima, bio je na kondenzaciji energija svih ljudi koji surađuju na jednom filmskom djelu. To znači, da u određenoj geometrijskoj formi, tzv. unutrašnjoj konstrukciji, postoje i sačuvane energije scenarista, organizatora, kostimografa, scenografa, rekvizitera i svih ostalih suradnika koji su mjesecima radili na tom filmu. Ja sam se trudio da te energije smjestim unutar filmskog kvadrata, da se ne rasipaju okolo. Vrlo je jasno da filmove radimo ne samo za savremenu generaciju nego i za one dolazeće. Emocionalni doživljaj budućeg gledaoca u toj sabijenoj energiji unutar filma razlikovaće se od sekvenci koje nemaju tu energiju. Sadržaj bez spomenute energije jednostavno nestaje, jer to gledalac prima samo kao informaciju, bez doživljaja.

Studirali ste slikarstvo i taj vizuelni osećaj ostao je jak u svim vašim filmovima. Preko „Okupacije u 26 slika", filma u kome je svaki kadar slika, „Pada Italije", sve do češkog filma „Osveta je moja". Da li se taj slikarski momenat može nazvati pečatom vaše režije?
‒ Studiranje slikarstva mi je svakako bilo dosta važno. Film je vizuelna umjetnost koja, za razliku od slikarstva, nije statična. Zato se za film kaže da su to slike u pokretu. U filmu se moraju još dodati razne kombinacije vremena, jer osnovni materijali od kojih se pravi film su prizor koji vidimo i vrijeme koje traje.
Diplomski rad na studiju slikarstva imao sam kod znamenitog profesora Krune Prijatelja na temu „Slikarstvo dvadesetog stoljeća". Da bih govorio o tom slikarstvu i pisao o njemu, morao sam prostudirati sve što je prethodilo toj epohi. Uz slikarstvo studirao sam i muziku, kao još jedan od vrlo važnih filmskih elemenata, naročito za sugestiju doživljaja za široku publiku. Svojim snimateljima pokazivao sam rane primjere slikarske škole, naročito u radu sa svjetlom. Tako bi dobijali predstavu o osnovnom koloritu i kompoziciji.

U Pragu ste studirali sa Goranom Markovićem, Goranom Paskaljevićem. Sećate li se i danas tih dana? Kada razmišljate o početku, da li je put mladih reditelja, čeških đaka, ostvaren?
‒ Ne znam u kojoj mjeri je put ostvaren. Svi nabrojani smo iz raznih kulturnih sredina i stepena znanja o filmu. Tako se naziv „praška škola" mora na neki način demistificirati, ali nije za to vrijeme. Moje kolege napisale su nekoliko knjiga na tu temu, koje u prvom redu govore o autoru koji je to pisao, a potom o stvarnim događajima. Svi su oni, na sreću, postigli zavidne karijere i postali vrlo cijenjeni autori. U kojoj mjeri za to treba zahvaliti školi ili drugim sposobnostima, jednostavno ne mogu prosuditi.

Film „Okupacija u 26 slika" bio je naš predstavnik u Kanu za Zlatnu palmu. Te godine u konkurenciji bili su sjajni filmovi. S kojim rediteljima i filmovima ste se borili za Zlatnu palmu?
‒ To je zaista bila izuzetna godina, možda i najbolja od osnivanja tog festivala do danas. Kao mladom autoru bila mi je čast što sam se našao s Kopolom („Apokalipsa danas"), Felinijem („Proba orkestra"), Šlendorfom („Limeni bubanj"), Končalovskim („Sibirijada"), Andžejem Vajdom („Čovjek od željeza") i da ne nabrajam dalje.
U toj konkurenciji među 20 vrhunskih filmova stasala je „Okupacija", koja je potom prodana u više od 30 zemalja u svijetu. Dobro pamtim da je Kopola u Kanu samo za reklamu filma imao dva miliona dolara. Snimanje filma „Okupacija u 26 slika" je tada koštalo nešto više od 350.000 dolara.
Te smo godine u Kanu imali izuzetan, možda posljednji veliki prijem za više od dve hiljade uzvanika. Plesao je kompletni ansambl „Linđo" iz Dubrovnika u narodnim nošnjama. Nikad više nije bio takav prijem iz naših nesretnih balkanskih zemalja. Time sam htio da kažem kako je jugoslavenska kinematografija u to vrijeme bila u samom svjetskom vrhu i da je bila visoko cijenjena.