Očekivanje, pamćenje, prošlost budućnosti

Jedan od osnovnih vitalnih impulsa ili, ako hoćemo, psihičkih sadržaja, predstavlja fenomen očekivanja. Tako se muzičko delo, a s njim i drama ili roman, mogu opisati kao ritmička, dobro izbalansirana sukcesija pozitivno ili negativno očekivanih događaja. Kao logičan ishod, ili kao iznenađenje.

 Tada vidimo da se definicija muzičkog dela može bezmalo potpuno iscrpsti ako se posmatra u funkciji očekivanja, čak i pri sasvim striktnom tehničkom pristupu koji bi se ticao ritma ili harmonske forme. A jedno pikturalno delo dato je, nasuprot tome, „s neba pa u rebra", bez prošlosti i bez budućnosti. Istina, mogla bi ga vaskrsnuti potonja, detaljna analiza; no nije o tome reč.

 

Šta se gubi, odnosno šta se dobija? „Mi smo ono što pamtimo", kaže Matija Bećković, a francuski mislilac Žan Poarje beleži: „Očekivanje je za nas izgovor da doživimo prošlost... Između žive prošlosti i budućnosti prostire se zona mrtvog života, a nigde kajanje i osećanje nemogućnosti ispravke nisu jači. Jeziva formula pesimizma; jer ta „mrtva zona" može biti samo sadašnjost u kojoj se, po hipotezi, ostvaruje svaki ton muzike, svaka reč poezije, svaki potez slikarstva.

 

 Umetnost, a i život (ima li razlike?) protiču u stalnom sećanju na budućnost, i u stalnom predviđanju prošlosti. Stoga što se buduće u nama gradi na (pra)slici prošlog, i stoga što se selektivna slika prošlosti gradi na iskustvu potonjeg. Bešelar sasvim ispravno primećuje: „Mi se sećamo neke akcije sigurnije ako je vezujemo za ono što joj sledi, nego ako je povežemo sa onim što joj je prethodilo." No ima i više od toga: film prošlosti čiji (izmišljeni) scenario sami pišemo, u najvećoj meri zavisi od stanja zvanog sadašnjost. Sve u svemu, od budućnosti date prošlosti. Kome se ovo učinilo previše komplikovanim, neka zaroni u beskrajne dubine snova, ne bi li uvideo šta je zapravo realna patnja.

 

Elem, u sferi estetskog ‒ muzičko delo je predstavnik organske prirode, a likovno neorganske. Od organskog se očekuje, neorgansko se konstatuje; te su tako muzika, drama i poezija stalno okrenute ka budućnosti (polazeći od prošlosti), dok slika, skulptura i arhitektura ispunjavaju zonu sadašnjosti. Pritom, između ove dve grupe „bića" ne postoji stanje antagonizma, već naprotiv ‒ stanje komplementarnosti. Kao da je neki superiorni intelekt odredio raspored umetnosti po vremenskim zonama.

Број коментара 0

Пошаљи коментар

Упутство

Коментари који садрже вређање, непристојан говор, непроверене оптужбе, расну и националну мржњу као и нетолеранцију било какве врсте неће бити објављени. Говор мржње је забрањен на овом порталу. Коментари се морају односити на тему чланка. Предност ће имати коментари граматички и правописно исправно написани. Коментаре писане великим словима нећемо објављивати. Задржавамо право избора и краћења коментара који ће бити објављени. Коментаре који се односе на уређивачку политику можете послати на адресу webdesk@rts.rs. Поља обележена звездицом обавезно попуните.

петак, 19. април 2024.
12° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво