Invaliditet i predrasude o seksualnosti

Osobe sa invaliditetom imaju potrebe i želje poput većine - da komuniciraju sa drugima, da stupaju u partnerske odnose, uključujući i seksualne. Međutim, osobe bez invaliditeta najčešće ih ne posmatraju kao moguće partnere, niti kao osobe koje imaju potrebu da izraze i ostvare seksualnost, čulo se na debati koju je organizovao Centar za bioetičke studije u Domu omladine u Beogradu.

Približno 15 odsto ljudi na svetu onemogućeno je da vidi, čuje, kreće se, ili ima neko od razvojnih, intelektualnih ili psihosocijalnih oštećenja. Društvo ih najčešće posmatra kao osobe o kojima je prvenstveno potrebno brinuti kao da imaju neku tešku, neizlečivu bolest. Zbog toga i ne očekuje od njih da imaju posao, osnuju porodicu, da budu produktivni članovi društva... I njihova seksualnost biva negirana, potiskivana i eksploatisana. Smatralo se da se ona dosta razlikuje od seksualnosti većine i osobe sa invaliditetom često su posmatrane kao aseksualne - ne samo da ne mogu imati seksualne odnose sa drugima, već nemaju ni potrebu za tim. Sve to se moglo čuti na Debati.

"Osobe sa invaliditetom najčešće se doživljavaju kao "mali anđeli". One internalizuju tu sliku koju ima okolina i sebe ne doživljavaju kao seksualna bića", rekla je Milesa Milinković, diplomirana pedagoškinja i master rodnih studija. "Dugo je moj preovlađujući identitet bio identitet osobe sa invaliditetom, a ne identitet žene, i to je najveći problem - mi smo i diskriminisane i kao žene i kao osobe sa invaliditetom, što je još viši nivo diskriminacije."

Predrasude i nedostatak empatije 

Osobe sa invaliditetom kroz sistem obrazovanja ne dobijajaju dovoljno informacija o svojoj seksualnosti. Susreću se i sa problemima u zdravstvenoj zaštiti. Prema rečima Milinkovićeve, najteži su oni povezane sa predrasudama i nedostatkom empatije i dodaje da u predrasude spada i gledište da osobe sa invaliditetom nemaju nikakve kriterijume prilikom izbora partnera, i da treba prihvatiti ponuđeno jer pitanje je da li će biti druge prilike.

"Imamo kriterijume. Nas sredina pokušava da ubedi da ne treba da imamo kriterijume, jer imamo invaliditet", naveo je Čedomir Cicović, profesor filozofije i urednik sajta „Anti Kontra". Prema njegovom mišljenju, u partnerskim odnosima drugačije se gleda na muškarca i ženu sa invaliditetom. "Ukoliko muškarac sa invaliditetom ima partnerku bez invaliditeta, to mu na početku "podiže rejting". Međutim, od njega se ne očekuje više ništa - da se ostvari u profesiji, privređuje, niti da učestvuje u odgajanju dece".

Sanja Pantović, apsolventkinja na Filozofskom fakultetu u Beogradu i saradnica Centra za bioetičke studije, predočila je publici postojanje seksualnih asistenata koji uz terapeute omogućavaju osobama sa invaliditetom sticanje samopouzdanja u seksualnom, psihološkom i emocionalnom smislu. Ova vrsta asistencije postoji u zemljama poput Švajcarske, Nemačke, Holandije, Danske, Češke.

"Uobičajeno je da očekujemo da će država uraditi nešto za nas. Međutim dok mi dođemo do seksualnih asistenata, potrajaće. Uverena sam da i mi sa ove strane stola, kao i vi u publici, imamo jednu vrstu odgovornosti da prenosimo dalje šta je ovde rečeno i da osnažujemo devojčice i dečake sa hendikepom i doprinosimo promeni kako naša okolina gleda na ovu temu", zaključila je Lana Nikolić.