Brat M.J. o Vuku, nemačkim masonima i Meštroviću

U maju 1918. godine, u masonskoj loži u Lucernu, održao je „bratˮ M. J. govor na nemačkom jeziku. S obzirom na delikatnost tema o kojima je želeo da iznese istorijske činjenice i mišljenja, morao je govor da napiše na nemačkom. Pre nego što ga je pročitao, govor je odobrio starešina lože, a pisana verzija je upućena Velikoj švajcarskoj loži „Alpina“. Štampan je na nemačkom jeziku u časopisu „Neimar“, brojevi 7‒9, u Beogradu 1922. godine.

U prvom nastavku bilo je reči o značaju Dositeja Obradovića u interpretaciji M. J. U ovom prenosimo šta je saopštio švajcarskoj braći o Vuku Karadžiću, Ivanu Meštroviću i odnosu turskih okupatora prema srpskoj kulturi i nasleđu.

„Tada je živeo u Beču jedan Srbin iz Srbije, Vuk Stefanović Karadžić. To je bilo u vreme kad se svuda u Evropi počela buditi nacionalna svest; pa i u Nemačkoj. Po savetu nemačkih naučenjaka i književnika iz romantičke škole, naročito braće Grima, sakupio je on srpske narodne pesme, pripovetke, poslovice, narodnu tradiciju. Nešto je prevedeno na nemački i pobudilo senzaciju. Zanimljivo je da su baš najveći nemački slobodni zidari, Herder i Gete, bili toliko oduševljeni klasičnom lepotom naše narodne literature, da su i oni po nešto preveli (sa talijanskog) i u svojoj starosti hteli učiti srpski.

Nije to bio samo estetski oblik nego baš opšte čovečanski sadržaj, plemeniti, humani pogled na život i svet naše narodne tradicije, čemu su se divili ovi najveći slobodni zidari. Ali je još zanimljivije što to nije bila nikakva pisana književnost više obrazovane klase, nego je proizašla iz širokog naroda.

Otkud to? Kad su Turci uništili svu srpsku kulturu, inteligenciju i knjige, kad narodu nije ostalo ni evanđelje, kad je narod, kao što stoji u narodnoj pesmi, izgubio zemaljsko carstvo i tešio se nebeskim, tada se on obrnuo u sebe, razmišljao o mnogome, izrazio to i širio usmeno i predavao idućoj generaciji. Ova narodna tradicija bila je jedini vaspitač našega naroda u danima teškog turskog gospodarenja i vaspitavala je naš narod plemenitoj čovečnosti. Ona je takođe podsećala naš narod na njegovu raniju samostalnost u svojoj rođenoj državi i održavala u njemu veru i nadu na oslobođenje i ujedinjenje. Jer u celoj našoj naciji, kod Srba, Hrvata i Slovenaca, narodna tradicija je ista."

Gledišta „brata" M. J. su u određenoj suprotnosti sa učenjima da su turski osvajači bili tolerantni prema narodu, da nisu dirali u običaje i verovanja, i da se zbog toga Srbi nisu bunili protiv njihove vladavine. Kada su u pitanju shvatanja današnjih „nacionalista", teško bi bila prihvatljiva „teza" da je „narodna tradicija ista". Po mišljenju M. J., koje je izneo švajcarskoj braći, ona je bila ista.

O tome je takođe govorio: „Duh narodne tradicije oživljavao je i našu modernu književnost i umetnost sve do današnjih dana. Tako na primer živi danas u Londonu, kao član Jugoslovenskog Odbora, Jugosloven iz Dalmacije Ivan Meštrović, jedan od najvećih današnjih vajara u svetu. Kad su prošle godine njegova dela bila izložena u Londonu, rekao je lord Cecil da engleskoj naciji služi na čast što vidi dela takvoga majstora u britanskom nacionalnom muzeju. I opet nije samo umetnička forma majstorova, što ova dela odlikuje, nego i čovečanski vredan sadržaj, prečišćeni duh naše narodne tradicije; jer najviše tih dela uzeto je po sadržaju iz nje. Ovaj duh živi još i danas u našem narodu, mada se mora priznati, da ga je materijalistička kultura poslednjih 50 godina već načela."

Na duh Dositejev, i narodnu tradiciju koju je Vuk zabeležio, austrougarske vlasti nisu blagonaklono gledale. M. J. navodi primere u kojima je izražena netrpeljivost.

„Narodna tradicija i dela Dositejeva, duhom njoj slična, behu temelji našeg modernog obrazovanja do danas. Zanimljivo je da je oboje smatrano u Austro-Ugarskoj opasnim za državu i proganjano. Za vreme rata su zabranjene i konfiskovane narodne pesme (pa i moderni srpski pesnici), srpske škole su pozatvarane, učitelji i sveštenici naročito gonjeni. Srpski manastiri u Sremu, u kojima počivaju kosti starih srpskih kraljeva, opljačkani su (isto se dogodilo, kao što se zna, i sa beogradskom ložom). To su doduše mrtve stvari, relikvije. Ali su i živi ljudi morali glavom plaćati, tako na primer i u vezi sa uspomenom na našeg najvećeg slobodnog zidara Dositeja. Baš pred rat 1914. proslavljena je kod nas stogodišnjica od smrti Dositejeve. Podignut mu je i spomenik koji je izradio vajar V. brat (Rudolf Valdec - op. D. K.) iz jedne hrvatske lože. Na ovu kulturnu slavu došli su u Beograd mnogi gosti iz svih krajeva gde žive Srbi, Hrvati i Slovenci. Tako je došlo iz jednog sela u Dalmaciji, gde je Dositej radio u svojoj mladosti kao učitelj, nekoliko seljaka kao predstavnici opštine. Oni su kasnije, pored mnogih drugih koji su bili takođe na proslavi, optuženi zbog veleizdaje, jedan među njima Onisim Popović i streljan. ʼKad su se kasnije osvedočili o njegovoj nevinosti priređena je na njegovom grobu vojnička svečanost, pri čemu je vojna muzika svirala carsku himnuʼ (piše N. Zürcher Zeitung 2. septembra 1917)."

U pojedinim glasilima, u pojedinim tekstovima, osporava se bilo kakav doprinos srpskoj
kulturi Dositeja i Vuka. Po primerima koji su navedeni u govoru u Lucernu u maju 1918, oni su temelj modernizacije koja je omogućila uključivanje u napredne tokove čovečanstva. Trebalo bi imati u vidu i ovakva tumačenja.

Број коментара 2

Пошаљи коментар

Упутство

Коментари који садрже вређање, непристојан говор, непроверене оптужбе, расну и националну мржњу као и нетолеранцију било какве врсте неће бити објављени. Говор мржње је забрањен на овом порталу. Коментари се морају односити на тему чланка. Предност ће имати коментари граматички и правописно исправно написани. Коментаре писане великим словима нећемо објављивати. Задржавамо право избора и краћења коментара који ће бити објављени. Коментаре који се односе на уређивачку политику можете послати на адресу webdesk@rts.rs. Поља обележена звездицом обавезно попуните.

уторак, 19. март 2024.
2° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво