Fenomen koncerta

Ko su produktivni radnici, i čemu duguju svoj uspeh i popularnost? U čemu se ogleda ekskluzivnost koncerta? Da li je (i) umetnost široko polje manipulacije vladara?

Karl Marks je teoretisao o fenomenu reproduktivnosti muzičara: „Pevačica koja samo peva nije reproduktivan radnik. Kada prodaje svoju pesmu, biva plaćena i postaje roba. Ali ako je angažovana da peva na koncertima i donosi novac, postaje produktivan radnik, jer direktno proizvodi kapital."

Ostavimo po strani, ovom prilikom, tzv. dobrotvorne koncerte (zapravo, sve one koji - opravdano ili neopravdano ‒ bivaju tako kvalifikovani) kako ne bismo prevazišli okvire umetničko-estetičkog eseja. No valjalo bi se (možda) zapitati ko su uopšte ti „produktivni radnici" - na našem podneblju, i šire - kadri da napune neko od svetilišta zvuka? Da li svoj uspeh i popularnost duguju kvalitetu? Ili ‒ samo kvalitetu? Ili ‒ količini uloženih materijalnih sredstava? Ili ‒ skandaloznosti budno i redovno ispraćanoj po tabloidnim medijima, svih vrsta? Ili ‒ tome što su od vlasti promovisan, planski plasiran „projekat"?

Duboko razmislite pre nego što ovu rečenicu klasifikujete kao još jednu iz asortimana teorija zavere...

Nijedan oblik doživljavanja muzike ne može se porediti sa koncertom, i u tome je njegova izuzetnost. Tako se ni ručak u ekskluzivnom restoranu ne može meriti sa konzervom nareska u kućnom ambijentu, a analogno je i poređenje unikatne kreacije vrhunskog modnog dizajnera i na primer, konfekcijske haljine. Funkcionisanje trojstva koje sudeluje u nekoj vrsti magijskog čina: stvaralac (kompozitor), izvođač (aktivni sekundarni stvaralac), slušalac (fiktivni sekundarni stvaralac), odigrava se samo u koncertnoj dvorani ‒ „u tom prostoru koji je isto toliko nestvaran koliko i pozorište, ili amfiteatar". Jenkelevič, takođe, kaže da je to osveštan, „ludički ograđen" prostor umetnosti, i da sama njegova ograda određuje „čarobno ostrvo himera u okeanu ozbiljnih radnji".

Kao ilustraciju, uzmimo jednu od onih životnih scena koje se nikada ne zaboravljaju, a reči su često nedostatne za opis njihovog značenja. Naime, kada su, na jednom od svojih koncerata, nastupili harmonikaš-dugmetaš Lelo Nika (srpsko-rumunskog porekla, odškolovan na visokim školama u Švedskoj), i Beograđanin Jovan Pavlović (isti slučaj, samo sa norveškim epilogom), publika je (s nevericom) pratila šta su njih dvojica radili sa tim instrumentima: jedan „igra pipirevku" po dugmićima, a drugi, pošto je „klavirska" teža za sviranje, „leti" uz poneki grleni efekat. Povremeno se stiče utisak da su to dva živa bića, koja razgovaraju na svima razumljivom jeziku. Uostalom, i David Ojstrah, neprevaziđeni violinista, govorio je da je tajna njegove interpretacije u tome što je celog života imitirao boju glasa čuvenog tenora Benjamina Điljija. U retkim trenucima koji su najbliži opisu apoteoze, blagosloveni smo osećanjem istinskog ulaska u onostrani, božanski svet muzike. I beskrajno zahvalni tim „svetskim, a našim" vitezima muzike, negde tamo dalekim, a ispostavilo se, rečeno jezikom muzike ‒ bliskim i prisnim.

Za takve trenutke se živi.

Број коментара 0

Пошаљи коментар

Упутство

Коментари који садрже вређање, непристојан говор, непроверене оптужбе, расну и националну мржњу као и нетолеранцију било какве врсте неће бити објављени. Говор мржње је забрањен на овом порталу. Коментари се морају односити на тему чланка. Предност ће имати коментари граматички и правописно исправно написани. Коментаре писане великим словима нећемо објављивати. Задржавамо право избора и краћења коментара који ће бити објављени. Коментаре који се односе на уређивачку политику можете послати на адресу webdesk@rts.rs. Поља обележена звездицом обавезно попуните.

петак, 20. септембар 2024.
22° C

Коментари

Re: Knjiga
Амазоновим „Прстеновима моћи" нема помоћи
Re: Steta
Амазоновим „Прстеновима моћи" нема помоћи
Re: Ко би свијету угодио
Амазоновим „Прстеновима моћи" нема помоћи
Knjiga
Амазоновим „Прстеновима моћи" нема помоћи
Komentar
Амазоновим „Прстеновима моћи" нема помоћи