Savremeno lečenje kardiovaskularnih bolesti u Srbiji

Srbija je druga u Evropi po učestalosti kardiovaskularnih bolesti. Stopa smrtnosti je izuzetno visoka, a za kvalitetnije lečenje pacijenata neophodne su nove kardiohirurške klinike, ali i odgovarajuća oprema, koja je vrlo skupa. Uprkos izuzetno obučenom kadru i velikoj stručnosti naših lekara, transplantacije se ne obavljaju u potrebnoj meri jer nema dovoljno donora. Više o ovim problemima, ali i o mogućim rešenjima, za emisiju „Sve boje života” govorio je kardiohirurg prof. dr Miljko Ristić.

U Srbiji od kardiovaskularnih oboljenja godišnje umre između pedeset tri i pedeset osam posto pacijenata, a takvo stanje traje poslednjih deset godina.

Tako zabrinjavajući podaci pokazuju koliko su kardiovaskularne bolesti prisutne u našem društvu, i koliko se, nažalost, završavaju negativnim ishodom.

Kakvi uslovi su potrebni za uspešno lečenje?

‒ Po standardima Svetske zdravstvene organizacije potrebno je da postoji najmanje jedan kardiohirurški centar na milion stanovnika jedne zemlje. Međutim, pošto je Srbija druga u Evropi po umiranju i učestalosti obolevanja od kardiovaskularnih bolesti, odmah iza Rusije, potrebno je da se jedan kardiohirurški centar formira na 700 ‒ 800 hiljada stanovnika.

To znači da, na sedam miliona, koliko otprilike ima građana Srbije, treba jedno deset centara. Trebalo bi, dakle, udvostručiti broj kardiohirurških centara u Srbiji, jer duge liste čekanja koje su prisutne za operacije sigurno ne ostaju definitivno takve jer se smanjuju i zbog umiranja pacijenata koji ne dočekaju svoj datum operacije.

Kakva je situacija trenutno u Srbiji kada su u pitanju kapaciteti, ali i opremljenost kardiohirurških centara?

‒ Kapaciteti u Srbiji su za poslednjih godinu dana povećani za dve kardiohirurške ustanove, i to je jedan veliki posao koji je obavljen uz pomoć Ministarstva zdravlja i Republičkog fonda za zdravstveno osiguranje. Za jedan centar nije dovoljno samo srediti zgradu, potrebno je i opremiti ga odgovarajućom opremom. Ta oprema je uglavnom skupa, npr. monitor na kardiohirurgiji skuplji je nego u ostalim vidovima hirurgije (mora da ima više kanala na kojima se mere i određuju venski i arterijski pritisak, EKG i pritisak u plućima), a jedan aparat je često zauzet kod jednog pacijenta i do deset dana.

Kako dr Ristić navodi, u Nišu je sazidana nova savremeno opremljena i komforna klinika, ali nije bilo obučenog kadra. Velikim naporom lekara i ostalog osoblja (prevashodno iz Kliničkog centra Srbije), medicinsko osoblje u Nišu edukovano je sa velikom pažnjom. Sada, posle pet godina kontinuiranih napora, tim lekara iz Niša dostigao je vrhunsku stručnost, te može raditi potpuno samostalno. Ove godine je urađeno sto operacija sa stopom smrtnosti od samo dva posto.

Drugi centar u Užicu otvoren je zahvaljujući Jeleni Raković, direktorki bolnice, koja je imala davnašnju želju da se i u tom centru pokrene kardiohirurgija. Donacijama je sakupljeno više od dvesta hiljada evra, i tako je kupljena bazična oprema za kardiohirurgiju, dovoljna za početak.

Ministarstvo zdravlja odobrilo je ove godine još dodatnih sredstava koja će biti dovoljna da se i u Užicu kardiohirurgija razvija u kontinuitetu. Daljim usavršavanjem, grad bi uskoro mogao dobiti samostalnu kardiohiruršku ekipu koja će biti sposobna da samostalno obavlja operacije. Grupa lekara i sestara se stoga već edukuje u KCS-u.

Programi transplantacije u Srbiji

Nakon prve transplantacije srca koja je urađena 1995. godine na Institutu za kardiovaskularne bolesti na Dedinju, u Srbiji je obavljeno još pet takvih zahvata.

Program je zatim zaustavljen, da bi tek posle nekoliko godina, 2013. godine, bio reorganizovan. Novi pristup je omogućio više transplatacija sa izvanrednim rezultatima, ali se sada javlja nova prepreka‒ nedostatak donora.

Kako program transplantacije srca napreduje danas?

‒ Mi smo bili zadovoljni stanjem te prve dve godine, sa desetak, dvanaest transplantacija. Međutim, u 2015. godini taj broj je opao, pa je u ovoj godini urađena samo jedna transplantacija. Naša ekipa je apsolutno spremna da operiše i da svaki dan ako je potrebno uradi jednu ili dve transplantacije srca, samo nažalost, toliko donora nema. Nije problem u obučenosti ekipe, većina mojih kardiohirurga je provela značajno vreme u najpoznatijim kardiohirurškim centrima u svetu i Evropi (u Briselu, Parizu, Cirihu) i drugim eminentnim ustanovama, na Mejo klinici u Americi. Došli smo puni znanja, samopouzdanja, entuzijazma i zahvaljujući svemu tome taj ponovni početak transplantacionog programa u Srbiji dao je stvarno izvanredne rezultate. Sada, naišli smo na jednu neočekivanu prepreku ‒ nema donora.

Da li je nedostatak donora najveći problem?

‒ Nije samo reč o nepristanku porodice koja se uvek pita da li je saglasna da se od njihovog bližnjeg koji se možda nalazi u stanju moždane smrti mogu uzeti organi.

Većina članova te porodice ne daje pristanak. Nije to ništa novo. Znate, u svetu takođe postoji veliki problem sa pristankom porodice i godišnje se ta statistika ne menja. Postoji potreba za otprilike 50 hiljada donora za pacijente koji se nalaze u takozvanoj termalnoj srčanoj slabosti i kojima jedini način lečenja može biti transplantacija srca.

Mi smo ispod broja od 30 posto, daleko ispod, jer u Srbiji na milion stanovnika imamo samo tri donora. Po tom nekom parametru zauzimamo pretposlednje mesto u Evropi u donaciji organa. No mislim da je problem i u zakonu o transplantaciji koji ove godine treba da se usvoji u Skupštini Srbije.

Da li se od svakog pacijenta u slučaju moždane smrti mogu uzeti organi?

‒ Nisu svi pacijenti u moždanoj smrti kandidati da daju organe. Mada je najveći broj donora iz saobraćajnih nesreća, i to su uglavnom relativno mlade osobe kod kojih su organi očuvani, postoje osobe kod kojih zbog bolesti jedan deo organa nije u normalnoj funkciji. Iz tih razloga se broj donora smanjuje. Ne možemo uzeti organ koji je oštećen, npr. srce koje je bolesno pa ugraditi sada primaocu kod koga je srce u toj takozvanoj termalnoj srčanoj insuficijenciji.

Novi Zakon o transplantaciji

Novi Zakon o transplantacijidoneo bi znatno drugačije uslove doniranja organa: ukoliko bi se znalo da potencijalni donor (dok je zdrav) nije pismeno zabranio uzimanje svojih organa, u stanju moždane smrti lekari bi mogli da računaju na njegov pristanak. Tako bi se prestanak moždanih funkcija (ne prestanak rada srca) smatrao definitivnom smrću (organi bi se uzeli ukoliko se ne bi našao neki pisani dokument o zabrani).

U svetu takvi zakoni postoje u Belgiji, Španiji i drugim zemljama, ali i u tim zemljama lekari (iako ne moraju) još uvek traže dozvolu od porodice i poštuju ako se članovi ne saglase sa uzimanjem organa.

Број коментара 3

Пошаљи коментар

Упутство

Коментари који садрже вређање, непристојан говор, непроверене оптужбе, расну и националну мржњу као и нетолеранцију било какве врсте неће бити објављени. Говор мржње је забрањен на овом порталу. Коментари се морају односити на тему чланка. Предност ће имати коментари граматички и правописно исправно написани. Коментаре писане великим словима нећемо објављивати. Задржавамо право избора и краћења коментара који ће бити објављени. Коментаре који се односе на уређивачку политику можете послати на адресу webdesk@rts.rs. Поља обележена звездицом обавезно попуните.

петак, 29. март 2024.
24° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво